Simonović Jevđenije, vladika negotinski, rodio se u Beloj Crkvi, u Banatu, 6 januara 1815, od oca Vićentija i matere Ane.
Kršteno ime bilo mu je Jevtimije, a Jevđenije se nazvao kad se je pokaluđerio.
Osnovnu školu srpsku i nemačku svršio je u mestu rođenja svoga; gimnaziju u Karlovcima; filosofiju u Pešti, a bogosloviju u Vršcu.
Godine 1839, došao je u Srbiju i, 1 avgusta te godine, po odredbi vlasti, vršio je dužnost profesora u bogosloviji, kao svetovan čovek, do 9 juna 1841. Toga dana pak postavljen je za registratora u kneževoj kancelariji.
O Mitrovu dne, 1841, da ostavku na svetovnu službu, zakaluđeri se, i opet dobije profesorsku dužnost u bogosloviji, gde je ostao neprekidno do 26 septembra 1865. Za to vreme bivao je sedam puta rektor toga zavoda.
Crkvene stepene dobijao je ovako: 26 oktobra 1841 posto je đakon; 25 marta 1842 — protođakon; 11 juna 1844 — arhiđakon; 29 juna 1845 — sveštenik; 21 juna 1850 — sinđeo; 29 juna 1853 — protosinđeo; 25 novembra 1854 — arhimandrit manastiru Manasiji, a 26 septembra 1865 — vladika negotinskoj jeparhiji.
Simeonović je napisao:
- Opis manastira Manasije, u Beogradu, 1866, sa slikom toga manastira;
- Kratki crkveni ustav, u Beogradu, 1860;
- Reč kojom je pozdravio na Radujevcu Kneza Mihaila, kad se vraćao iz Carigrada, 1867;
- Reč kojom je pozdravio Kneza Milana na Radujevcu kad se vraćao iz Livadije, 18 oktobra, 1871.
Simonović, kao dobar đak, dok se učio u Pešti, bio je „pitomac“ tekelinoga zavoda.
Vladika Jevđenije najviše je nastajao te je u Negotinu podignuta krasna nova crkva, a i u jeparhiji, za njegova vladičanstva, načinjena je desetina novih, lepih crkava.
On je bio odlični znalac fruškogorskoga crkvenoga pevanja, i nastajavao je da se to lepo znanje odomaći i u Negotinu, i prilično je u tom uspeo.
Odlikovao se je čistotom i urednošću u svakom svom i najsitnijem poslu. Njegov je rukopis lep, čitak, čist i marljiv za priču; njegova je kuća bila čista što ono vele meda da lizneš; sam on, čovek stasit, visok, lep, nosio se je i držao veoma marljivo čisto i ukusno.
Umro je, od vodene bolesti, 24 aprila 1880, i sahranjen je u staroj negotinskoj crkvi, ma da je u novoj o svom trošku načinio sebi grobnicu!