Stanišić Pavle, rodio se je 10 marta 1802 u Smederevu.
Školu je učio u mestu svoga rođenja od 1810 — 1813 godine.
O Đurđevu dne 1818, stupio je u državnu haznu kao činovnik. I u toj službi, promenjujući samo platu, od manje pa na veću, ostao je do 1836.
Godine 1836 postao je direktor kaznačejstva, i član upravnog saveta u Kragujevcu.
Godine 1839 i 1840 bio je knežev ađutanat.
Godine 1841, meseca maja, postao je popečitelj financije, na mesto Ante Protića, i u tom zvanju ostao je do 1846, ne gledajući na promene vlada i vladalaca u Srbiji!
Godine 1846, postavljen je za člana zemaljskom savetu, gde je ostao do jeseni 1857, a tada, s poznate zavere protiv ondašnjeg Kneza Aleksandra, Stanišić je s Tenkom, Baćom, Rajom, i drugima, pao pod sud, i osuđen da izgubi glavu. Knez mu je, putem milosti, samrtnu kaštigu preokrenuo u večitu tamnicu. I tako je Stanišić s drugovima svojim poslan u gurgusovačku kulu, kao sužanj.
Iz gurgusovačke kule Stanišić je pušten i prognan u Tursku, u proleće godine 1858. Tada su svi zatvorenici otišli najpre u Niš a posle u Ruščuk.
Iz toga progonstva vratio ga je Knez Miloš, godine 1859, kad se i on sam već bio video u Srbiji, i vladalačku vlast preuzeo.
Godine 1860, Stanišić je postao predsednik glavne kontrole; a te iste godine u jesen Knez Mihailo ga je postavio za upravnika javnih građevina u Srbiji.
Stanišić je bio počasni član Društva srpske slovesnosti, i od sultana je imao orden iftihar.
Živ, otvoren, šaljiv, i vredan, Stanišić je rado gledan u društvima svojega doba. Dok je živeo, mislilo se i govorilo da je nagomilao silno blago; i on te glasove navalice nije pobijao, nego ih je još podupirao, a kad je umro videlo se je da mu je imovina veoma smerna. Sve mu je blago bilo što se je brinuo te decu svoju izobrazio i udomio.
Stanišić je umro na prečac u Beogradu, 21 septembra 1863, i sahranjen je kod Markove crkve u Paliluli.