Stojadinovićeva Milica Srpkinja, rodila se u Vrdniku u Sremu 1830 godine.
Osnovnu školu svršila je u mestu svojega rođenja, a višu devojačku školu učila je u Varadinu.
Miličin otac, Vasilije Stojadinović, bio je sveštenik, i nastajavao je jako da svu svoju decu školuje i izvede na put.
U porodici Miličinoj priča se da je ona počela pevati još kad joj je bilo tek 13 godina!
Milica Stojadinovićeva javlja se nekako u ono vreme kad je tuđinština bila vrlo jaka u odabranijim srpskim društvima na onoj strani; kad su se već srpskoj deci bila počela nadevati imena tuđinska; kad su srpkinje u svojoj pravoslavnoj crkvi među sobom govorile nemački, pričajući jedna drugoj kako đaci lepo pevaju das grose Gospodi pomiluj. Itd., itd., itd.
Srpkinji, koja je znala slavu svoga naroda, i osećala ponos svojega narodnoga imena, srce zapišti. Njoj je bilo teško gledati da potomci slavnih predaka tako malodušno, tako dragovoljno puštaju da im se u srcu gasi ono osećanje kojim upravo i jesu ono što su, pa navali raditi koliko god je umela i mogla da se srbinjsko osećanje okrepi u njezinih zemljaka i zemljakinja.
U takom radu, Milica nije nikad potpisivala svoga krštenoga imena, dokle uz njega nije dodala i to da je Srpkinja! Na svojim štampanim spisima svoje ime i prezime beležila je samo početnim slovima, a ime Srpkinja ispisivala je i štampala celo celcito.
Od Milice Stojadinovićeve srpskoj književnosti ostali su ovi spisi:
- Pesme M. S. Srpkinje, u Novom Sadu, 1855. Treće, umnoženo izdanje ovih pesama izišlo je u Beogradu, 1869;
- U Fruškoj Gori, od M. S. Srpkinje, prva sveska, u N. Sadu. 1861; druga sveska u Zemunu, 1862; i treća sveska, u N. Sadu, 1866.
Ovo u Fruškoj Gori po obliku je neki dnevnik u koji je Milica unosila svoje pesme, beleške, a i neke narodne umotvorine.
Milica je bila u prijateljstvu s Vukom St. Karadžićem, Simom Milutinovićem, Vladikom Radom, Brankom Radičevićem, Ljubomirom P. Nenadovićem, i mnogim drugim slavnim suvremenicima.
Ona se nije nikad udavala. „Svoju žensku ljubav ugušila je, veli joj po smrti jedan poštovalac: — da više ostavi maha ljubavi prema rodu svome“. Sirotovala je svega veka svoga, i opet je njena ruka bila brža da udeli siromahu nego ruka mnoge bogatašice.
Milica je preminula u Beogradu 25 jula 1878, u 48 godini svoga života, i ukopana je kod crkve Sv. Marka, u Paliluli.
Njen pobratim za života, Svetolik Lazarević, opevao je svoju posestrimu pesmom koja se ovako počinje:
„Plemenita krasna dušo,
Hvala ti na trudu tvom!
Ti ćeš ostat’ večno mila
U junačkom rodu svom“1.
A Emilo Čakra žali je žalbom bratinskom u broju 49 „Javora“ za 1878. Laka joj srpska zemlja!
- Javor za godinu 1878, br. 45. ↩︎