Stojićević Miloš, rodio se u selu Vranjskoj, u Pocerini, godine 1776. U detinjstvu, po manastirima, nauči malo čitati i pisati. Prve godine srpske bune, bio je prost vojnik, a po tom postane pisar u grušićskoga kneza Ilije Markovića, koji je onda bio kao buljubaša u Pocerini.
Kad Turci, godine 1806, pređu u Mačvu i nahiju šabačku popale i poharaju, Knez Ilija se preda Turcima, i oni ga učine oborknezom pocerskim, a Miloš se ne htedne predati (premda su mu Turci bili zarobili mater). U to stigne odovud Karađorđe, te Turke uzbije, i Miloša postavi vojvodom Pocerini, nazvavši ga svojim posinkom.
Evo kako su se prvi put videli Karađorđe i Miloš Pocerac:
— Dođosmo, priča pokojni Jokić, u Beljin (pred mišarski boj 1806). Tu se vojska s vojskom sasta, i vojvode se sastaše. Karađorđe malo pospava posle ručka, pa onda reče starešinama te odabraše 250—300 momaka, sve boljeg od boljega. Posle zapovedi te skidosmo čizme a obusmo opanke. I on sam skide čizme a obu opanke; ostavismo sablje a uzesmo samo noževe. On se krete napred a mi za njim; na konjima ponesmo dva tovara fišeka.
Kad se odmakosmo od logora, upita on one ljude odande:
— Koekude, ’de je ćuprija na Dumači, kuda Turci često prolaze, i progone silni plen?
Ondašnji ljudi odmah prođoše napred, i putovasmo svu noć. U zoru stigosmo k ćupriji, i uhvatismo busiju. Karađorđe zasede na sredini busije, a mi oko njega. Čekali smo vas dan: ne bi nikoga. Pred samu noć, iziđe on iz busije, i sede pod jedan hrast. Na jedan mah, ču se žubor na našoj straži. Kad, a stražari vode dvoje momčadi. Dođoše k nama. Pitamo mi da nisu turske uvode? Oni se kunu svim na svetu da nisu, nego im je, vele, dodijala turska sila, pa su pošli Karađorđu, da se biju s Turcima.
— A poznajete li Karađorđa?
— Ne poznajemo, odgovoriše oni.
Mi im ga pokazasmo. Oni ne veruju, videći na njemu gunj i opanke. Najposle, priđoše mu ruci, a on ih upita: ko su, i šta žele? Kažu mu ono što i nama.
— Koekude, sad ću videti, jeste li mi verni. Daću tri moja momka, da ih provedete; vi mora da ste vični ovom mestu ovde; da vide šta čine Turci.
— Ako poginem, Gospodaru, reče jedan od momčadi: — ne stojim ti za njih dobar, a dok sam god živ, izdati te ne ću. Ovo je bio glavom Miloš Stojićević.
— Lepo, reći će Karađorđe: — ja ću sutra s konjanicima doći na ovo mesto i u ovo doba.
Sutra dan, mi dođemo, ali one petorice nema nigde: ovamo, onamo — aja! Uze se Karađorđe vajkati: misli da ga je Miloš prevario.
— Ima li ko, koekude, da zaurla kao vuk, upita on? A šta u vojsci nema? Nađe se jedan te zavika kao pravi vuk na raskršću; — aja; nikakva java!
— E, po duši ta, reče Karađorđe, de me ono balavo derište prevari! Bacite jednu pušku, pa šta mu drago. Izbaciše pušku; sluša on, sluša; ali nikakva odziva.
Na jedan mah, puče jedna puška.
— A eto ih, eto, reče Karađorđe — vrlo veseo.
I odista dođoše ona sva petorica. Karađorđe pita Aleksu Dukića, kako mu se vidi Miloš? Osu ti Aleksa hvaliti Miloša, pa sve dodaje da je još bolji nego što ga on ume pohvaliti. To Karađorđu bi vrlo milo. Miloš mu sad kaže, da se u selu Grušiću sastala skupština, koja se dogovara da nosi Turcima porez, i sve druge potrebe. Na to će Karađorđe reći:
— Junaci! Pocerina i Mačva vole Turcima nego svome narodu; za to vam dopuštam da činite što je god kom volja; sve vam ovde napred praštam!
Sutra rano stignemo u Grušić; opkolimo onu skupštinu, pohvatamo glavnije poturice (prijatelje turske); ispitamo, i dvojicu posečemo. Knezu Iliji dokazao je još pre Cincar-Janko, te se bio ranije uklonio. Onaj drugi narod kad vide poplaši se, i strpa se sve jedno na drugo. Karađorđe pita:
— Hoćete li se vi opet predavati Turcima?
— Ne ćemo! graknuše svi kao iz jednog grla.
— Vi Turcima dajete volove, ovnove, maslo, med, jajca, mleko, i pare; a ja vam ne tražim ni jednog jajca, samo vas zovem da budete svoje gazde, a ne turski izmećari.
— Hoćemo s tobom u goru u vodu!
— E, kad hoćete, a vi dajte to što ste spremili Turcima da se moja vojska nahrani!
— A gde bih ja mogao noćiti?
— Ima, malko gore, rekoše oni: —— Miloševa voda. To je izvor Miloša Obilića; tu je mesto vrlo lepo; tu uvek teveriče paše i veziri.
— Dobro, koekude, hajdemo tamo!
Dođemo k Miloševoj vodi. Istina je sve kako su nam kazali.
Tu zanoćismo. U veče postavi se večera. Sede Karađorđe i starešine se poređaše jedan do drugoga, gde je kom mesto. Miloš služi oko sovre. Karađorđe reče te sede i on. Kad se gospodaru nasluži treća čaša vina, on je primi i reče:
— Braćo! da popijemo ovu čašu vina u zdravlje mladom junaku Milošu, koji je odsada pocerska vojvoda. On s imenom nasleđuje i junaštvo svoga imenjaka Miloša. Zdrav si Milošu, vojvodo pocerska!
Miloš skoči da ga poljubi u ruku, a on se s njim poljubi u obraz, pa ga vrati te sede na mesto.
Eto tako Miloš Stojićević posta vojvoda Pocerju.
Po večeri, Karađorđe reče onim skupljenim pocercima:
— Čuste li vi da vam ja postavih Miloša za vojvodu?
— Čusmo, Gospodaru!
— Njega da slušate; što god vam zapoveda on, to zapovedam ja. Za to, kad vas pozove, da idete za njim svi bez pogovora. Oružje ste predali Turcima, nego uzmite sekire i motike; meni trebaju i taki radnici, da kopaju šančeve, a pušaka imam dosta.
— Hoćemo, Gospodaru!
Ovo je bilo (pred kraj jula 1806) pred slavnu bitku na Mišaru, u koju je posle Miloš doveo 200 konjanika i 400 pešaka, pa i samog kneza Iliju Markovića. A malo pre mišarskoga boja, Miloš je u Kitogu sačekao 50 — 60 Turaka; pobio ih, i uzeo sve njihovo oružje i tovare.
Posle slavnog boja na Mišaru, Karađorđe zapovedi Milošu da ide sa svojim ljudma u Kitog i, zajedno s Protom Smiljanićem, da uhvati zasede; jer su njima dvojici mesta vrlo dobro poznata. Karađorđe je to naredio znajući da će ostatak razbijene turske vojske potegnuti k Drini.
Posle tri dana, vrati se Miloš, odeven kao lutka, a on sva mu se družina preodela. Pod Milošem konj Kapetana Kulina a na njemu sve što je Kulinovo bilo. Tu su hatovi, rahtovi, oružje, džebana, i druge svakojake stvari. Miloš kako dođe, ispriča Karađorđu kako su se Turci u Šapcu pozavađali, što su im na Mišaru toliki vođi izginuli. Za to sva Kulinova tevabija (svita) iziđe iz grada, i pođe kroz Kitog u Bosnu. Miloš je u Kitogu dočeka, i potuče se s njom; nadbije je, rastera, i otme sve što je nosila. U tom boju zadobio je i onu čuvenu posle toga Kulinovu sablju.
Na toj sablji bili su, kažu, ispisani berati Kulinove familije; s toga je Milošu Kulinova rodbina davala onoliko zlata koliko je sablja teška; ali Miloš zaište sve srpsko roblje što su Turci one godine iz nahije šabačke bili odveli. Rodbina Kulinova, i da je htela, nije mogla to dati, jer je roblje bilo ispreprodavano i razvedeno po svemu turskom carstvu. Tako Kulinova sablja ostane u Miloša; a kad se Šabac preda, onda on i mater svoju izbavi iz ropstva.
Godine 1807, 1809, i 1810 Miloš je vojevao najviše duž Drine. Višnjić je slavno opevao njegov junački megdan s Mehom Orugdžićem godine 1809 preko Drine, usred polja, ispod Beljine.
Godine 1811, pojavi se u Pocerini nekakav hajduk Prelo. Od Karađorđa i saveta bila je data zapovest da svaki vojvoda u svojoj knežini mora hajduke goniti, i plaćati štetu koju oni počine. Miloš dozna da je Prelo na daniku u mestu Lipovici, u hataru sela Metkovića, idući na zapad k selu Pocerskom Dobriću, pa se digne onamo s nekoliko momaka da ga uhvati, ili da ga ubije. Opazivši Prela, potrči sam pred momcima i poviče:
— Vezuj se, Prelo!
— Ne gini, vojvoda! odgovori hajduk, i zgrabi pušku preko srede.
— Vezuj se Prelo! vikne Miloš po drugi put, trčeći sve bliže ka hajduku.
— Ne gini vojvoda! reče odmetnik, i uze ga na oko.
Miloš je, tako reći, leteo da ga rukama ščepa, ali pakosnik dade pušci oganj; puče pusta, a Miloš mrtav pade s konja na zemlju!
Eto tako pogibe junak kom će se ime pominjati „dokle teče sunce i meseca“.
I Prela po tom ubiju, ali Miloša ne povrate.
Miloš je ukopan s desne strane crkve dobrićske, pod samom strehom. Kad je crkva 1813 gorela, isprskao je kameniti beleg na Miloševu grobu, te se sad samo na jednom parčetu može da pročita, godina 1811.
Miloš je bio srednjega rasta, poširokih prsiju i pleća, poširokih usta, duguljastih obraza s rumenim jagodicama, nosa malog, poširokog, smeđe kose, koja se plela u dugu pletenicu koju je savijao i nosio pod kalpakom, a tankih i tako dugačkih brkova da ih je mogao zadesti za uši; očiju je bio graorastih a pogleda oštra, vatrena; po naravi vrlo veseo i šaljiv, a junak neiskazani.
Kažu da je njegovom junaštvu mnogo pomagalo i to, što je sve pomišljao na kosovskog vojvodu Miloša, za kojega se peva i priča da je bio iz Pocerine, a i Karađorđe ga je podsetio na to kad ga je zavojvodio. Kad je poginuo bilo mu je tek 35 godina.
Neka je mir njegovoj duši, a večna slava junačkom imenu njegovom!