Brdar Petar (Radovanović) rodio se u selu Tamniku, u srezu moravskom, rudničkoga okruga, godine 1818, od oca Radovana i matere Stojane. Po ocu Radovanu, prozvao se Radovanović, ali kako mu je otac umeo graditi brda za razboje, te se za to zvao Brdar, prozove se i Petar tako, i posle sva okolina nije ga ni zvala drugojače nego Petar Brdar.
Kad je Petru bilo pet godina od rođenja, doseli mu se otac u selo Konjsku, u smederevskom okrugu, i nastani se tu da živi. Tako je Petar prešao iz rudničke Morave u smederevsko Podunavlje.
Stavši na snagu, Petar je, i posle smrti oca svoga, vrednoćom koja je za ugled, i štednjom i smotrenošću, stekao lepo imanje. Godine 1864 imao je, pored drugoga velikoga imaća, dve mehane od druge klase, koje donose lep prihod.
Petar je bio čovek težak koji radi zemlju, ali, kad bi se desila prilika, on bi nešto i kupio i preprodao, te je i na taj način lepo priređivao svojoj kući.
Petar nije učio knjigu, i nije znao ni čitati ni pisati; ali je jako žalio što je ostao, kako sam veljaše, „kod očiju slep“. Zato je i govorio vrlo često:
— „Što ne mogoh ja, da mi je da mogu bar drugi, mlađi!“
Bio je vrlo dobar, bistar, i rečit čovek, sa čega je jako uvažavan u svojoj opštini a i u svoj okolini.
Godine 1869, o Duhovima, Petar je bio na onoj velikoj narodnoj skupštini, u Kragujevcu, koja je dala Srbiji Ustav koji važi i danas.
Sa ženom svojom Petrijom, koja je u svemu delila njegova plemenita osećanja, imao je devetoro dece: sedam sinova i dve ćeri, i to je davno sve pokrila zemlja crna! Kći mu Milica, koja je bila neobično lepa, dva puta se udavala, i ostavila mu je, po smrti, unuka Milutina iz prvoga doma, i unuku Milojku iz drugoga. Miličina drugoga muža, Todora, Petar je uzeo u kuću i, po smrti kćeri svoje, oženio ga drugom, te mu je to bila sva pomoć i odmena u radu!
Seljaci u selu Konjskoj odavno su želeli načiniti školu, i pripremali su ovda ciglju, onda ćeramidu i kreč, ali nekako nisu mogli da otpočnu graditi školu. To i jeste teško, pri najboljoj volji, da jedno selo od nekoliko stotina glava, nekoliko stotina volja i želja, pregne na jedan posao, i da ga uradi kao što bi ga jedan čovek radio.
Tako su prolazili meseci i godine, a selo Konjska, nije steklo svoje škole.
Petar Brdar gledao je to, mislio, i spremao se, pa, jednoga dana, iziđe pred svoje seljake i izjavi: da hoće da način selu školu, ma ga stala i 3000 dukata!!
Seljaci prime zahvalno tu izjavu, i ustupe mu sve što su dotle bili opremili od građe.
Stvar se javi vlasti. Okružni načelnik dođe u selo da vidi je li to zbilja Petar i pred njim ponovi: da hoće svome selu da načini školu, makar ga stala 3000 dukata!
Pred kraj godine 1869, ga je namera bila izvršena!
Lepa školska zgrada (9° i 2’ dugačka, 5° i 4’ široka, a 2° 2’, 9’’ visoka) već je krasila selo Konjsku, i zbirala blagoslove čestitome rodoljubu.
Za tu školu Petar je dao ravno 800 dukata.
Izvešten o ovom, Ministar Prosvete, pokojni D. Matić, zahvali darodavcu naročitim pismom (1 nov. 1869, br. 5056).
A list „Škola“1 javljajući za to čestito delo, pored ostaloga, izrazi se ovako:
„Da čovek, kome prekipi tuđa sila, založi i imanje i glavu za obranu sebe i svojega ognjišta; da drugi trpi glad i žeđ svega svojega veka, služeći misli kojoj želi dati života; da čedo nauke obožava izvor svojega osvetljenja i uzvišenja, to je nekako obično, i ako je svakad puno hvale. Ali kad prost čovek, koji je znojem lica svoga stekao prilično imanje, ovako daleko gleda, ovako plemenito oseća, ovako svetlo proviđa sve blagodeti koje daje znanje, pa mu prinosi ovako znatan, ovako sjajan dar: onda, pred tom prostotom, treba ničke da padne mnoga visost, i onda smo mi među srećnima srećni što možemo ovde ime takoga dobrotvora da predamo večnome spomenu zahvalnoga potomstva“!
Selo Konjska docnije je promenilo ime. Ukazom od 22 februara 1872, ono se je prozvalo Mihailovac.
Kad je Petrova zadužbina bila gotova, onda Petrija, žena njegova, ode s njime u Austro-Ugarsku, i tamo kupi zvono, donese ga, i podigne na školsku zvonaru!
Danas to zvono saziva dečicu u školu da se uče na svaku vrednoću, na svako dobro i poštenje. To će zvono podsećati uvek Konjštane, sadašnje Mihailovčane, da hvalom pominju čestitoga Srbina Petra Brdara, i njegovu domaćicu Petriju koji
Ne trpaše na gomilu blago, Već digoše sebi zadužbinu, Milu Bogu a korisnu ljudma. Bog im dao što od Boga žele!
Dobročinstvo Petrovo nije se ustavilo ni ovde. Njegovo je selo želelo imati i crkvu u svojoj sredini, ali se ta lepa želja, nije mogla lako da izvrši.
Godine 1872, Petar javi svojoj opštini da joj želi pomoći i u građenju crkve. I odista načini crkvu od 8 jula 1872 do 20 jula 1873. Za crkvu je potrošio 1500 dukata. Kad je crkva bila gotova, kupio joj je i zvono za 60 dukata.
I tako je čestiti Petar Radovanović Brdar, koje za školu a koje za crkvu, dao svojih novaca ravno 2360 dukata!
Blago zemlji u kojoj neuki ovako pomažu školu i nauku; blago veri u kojoj prosti ovako prilažu oltaru hrišćanske ljubavi!
Tu su i škola i crkva dužne dobro paziti čim će plaćati za ovako oduševljenje i ovake žrtve…
Petar se ženio dva puta: prvoj ženi njegovoj bilo je ime Petrija a drugoj Vasilija. Obe te žene pomagale su Petru na putu dobročinstva kojim je on išao.2
Petar Radovanović Brdar preminuo je 30 dekembra 1880 godine, u selu Mihailovcu!
Svetao mu pomen među braćom do veka!…