Stratimirović Stevan, rodio se je 26 dekembra 1757 u mestu Kulpinu, od oca Nikole i majke Anđelije, a starina mu je u Hercegovini.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, filosofiju u Segedinu, gde je pored latinskoga, naučio i madžarski jezik. Prava je učio u Budimu, a dovršio ih je u Beču.
Kroza sve svoje školovanje Stratimirović je u svakoj školi svakad bio prvi đak i, pored onoga što je od profesora slušao i za ispite učio, čitao je i sam, i učio se doma bez prestanka.
Na kraju godine 1780, Stratimirović dođe u Karlovce da se pokaluđeri; onda još nije bilo karlovačke bogoslovije, za to se je učio privatno u slavnoga bogoslova, potonjega istorika, Jovana Rajića.
Godine 1784, na Blagovesti, Stratimirović je postao đakon; 28 marta arhiđakon; 29 juna bio je jeromonah, a 15 avgusta 1784 postao je arhimandrit krušedolski, ali nije živeo u manastiru već u dvoru, pri mitropolitu Mojsiju Putniku, koji ga je veoma pazio.
Godine 1786, mitropolit Putnik predloži za udovu budimsku jeparhiju, s dvojicom starih arhimandrita, i Stratimirović, kom je tada bilo tek 28 godina.
Car Josif Drugi, primi lično sva tri kandidata, vidi ih, porazgovara se s njima, pa najmlađega izbere za vladiku.
Kad je Stratimirović, kao novi vladika, polazio na svoju jeparhiju, stari mitropolit Putnik zaplače se, rekavši:
— Sve se nadam, da ćeš me ti naslediti!…
Kad Putnik umre, onda se 1790 u Temišvaru sabere narodni sabor da izbere mitropolita, i da posvršava neke druge stvari.
Za mitropolita behu kandidati vladike Petar Petrović, Josif Jovanović Šakabenta, i Stratimirović. Od sto glasova, Stratimirović dobi 60, i on bi izabran.
Kažu da je plakao, i molio sabor da njega ne bira, ali mu molba nije pomogla, i car Leopoldo Drugi potvrdi taj izbor, te tako Stratimirović 21 novembra 1790 postane karlovački arhijepiskop i mitropolit.
Nekima ovo nije bilo pravo; ali godine 1791 na dijeti u Požunu, videći pamet i držanje Stratimirovićevo, svi umukoše.
Tek što je stao na svoje mesto, kao karlovački arhijepiskop, dobio je 1791 od karlovačkog građanina Dimitrija Anastasijevića 20 hiljada forinata, da ih upotrebi kako zna na dobro narodu. On te novce upotrebi na osnivanje gimnazije karlovačke, pobudivši i druge karlovčane na priloge.
Dokle god traje te škole, u kojoj su do sada hiljade mladića dobile korisno obrazovanje, dotle će se zahvalno pominjati ime mitropolita Stratimirovića uz ime Dimitrija Anastasijevića darodavca!
Ni bogoslovije nije tada bilo u Karlovcima. Za to on ne samo zavede školu za bogoslove, nego još sam sastavi nekolike predmete za obučavanje, i spremi učitelje pa posle pohođaše učenike, i tako nastajavaše da i bogoslovija i gimnazija lepo napreduju.
Godine 1807 utišao je neku bunu sremskih seljaka na spahije, i tim se je veoma preporučio caru Franji Prvom, koji mu je za to dao krst od Leopoldova ordena.
Stratimirović je mnogo pomagao da se i u Novom Sadu otvori gimnazija. Za to je i njoj bio vrhovni patron, kao i Karlovačkoj gimnaziji.
Bio je veoma crkveni čovek; voleo je bogomolju a osobito crkveno pevanje. Do svoje smrti, svakad je išao na večernju i na jutrenju. Njega zora nije nikad zastala u postelji. Idući rado u crkvu, slušajući divno pevanje, on je često i poučavao ljude. Uz to je bio veoma jak u crkvenom pravu i u dogmatici.
Godine 1836 meseca septembra, Kneginja Ljubica, s kneževićima, sinovima svojim, Milanom i Mihailom, idući u goste ćerima svojima Perki i Savki, svratila je u Karlovce. Mitropolit Stratimirović izašlje pred nju na Bansto svoje karuce, u koje su bili upregnuti 6 belaca, kao šest labudova, s crvenim hamovima; kneginju i kneževiće starac primi i ugosti što se može bolje, i, ispraćajući goste, rekne da mu je to najslađi dan u životu. Te noći, 23 septembra, umro je na prečac od udara.
Saranjen je 29 septembra u Karlovcima, u crkvi Sv. Nikole, u kojoj je skoro 46 godina služio kao arhijerej.
Stratimirović je bio čovek lepa lica, i gospodska držanja u odelu, u besedi, i u svemu.
Milovao je obilnu trpezu, ali 40 godina je samo vodu s Dunava pio. Po mesec dana mogao je sedeti i hodati po svojim sobama, a da nikud ne iziđe. Noge je od vlage marljivo čuvao, i uši zatiskivao pamukom; do duboke starosti čitao je bez naočara.
Niko ga nije mogao nagovoriti da svoja pisma numeriše. U ostalom, onda ni vojne vlasti nisu numerisale svojih pisama.
Stratimirović je svakad o svačem bio vrlo dobro obavešten; svakad je izveštaje dobijao, što ’no vele, iz prve ruke.
Stratimirovića terete da je, kod onolikih prihoda, bio tvrde ruke na prosvetne stvari. Tekelija ga otvoreno krivi1 da je okrenuo na ništa svu radnju temišvarskoga sabora, samo da ga ne bi morao davati 6000 forinata godišnje na prosvetne stvari, a Tekeliji se može verovati.
I Vuk, Mušicki, i At. Stojković imali su neprijatnosti od Stratimirovića. Oni su ga među sobom zvali Ča-Steva; a i on nije krio kad je njima bio nezadovoljan. Ali još se to ne može uzeti da je baš izraz prave duše Stratimirovićeve. Ne treba zaboravljati da je on, kao velikodostojnik austriskog carstva, morao mnogo puta raditi i ono što mu svetuje položaj, a ne ono što mu želi srce!…
Za naše borbe s Turcima (od 1804 — 1813), svi glavniji ljudi iz Srbije njemu su se obraćali, i u njega nahodili saveta, uputa, i potpore. On je na svim skelama prema Srbiji imao svoja ljude koji su ga izveštavali o svemu što se događa u Srbiji. Ti izveštaji danas su u Beogradu, u našim rukama. Oni su dragocena građa za istoriju onoga doba, i sjajno svedočanstvo za Stratimirovićevo rodoljublje!
Što više živimo, što bolje proučavamo vreme koje je pred našim išlo, može biti da ćemo se sve više uveravati da Stratimirović nije bio samo veliki tvrdi gospodin, nego i veliki i smotreni rodoljubac!…
- Letopis, Knjiga 103. ↩︎