Urovičanin Petar, glavni tobdžija Veljkov, rodio se u selu Urovici, blizu Brze Palanke.
Jednom o Spasovu dne, kad slavi negotinska crkva, na ručku su bili Hajduk-Veljko i ruski đeneral kome je stan bio na Prahovu.
Kad su pili zdravice, Veljkovi su vojnici pucali iz pušaka. Onda će ruski đeneral upitati:
— Zar nemate topova nego pucate iz pušaka?
Veljko, malo da se pohvali, odgovori ovako:
— Imam i topova, imam i tobdžija boljih no ti, gospodine đenerale, ali mi je ogodno džebane, pa štedim…
Đeneral onda zapovedi da dovuku njegova dva topa k crkvi, i rekne:
— Evo dva topa i dosta džebane! Naredi da jedan pune tvoje tobdžije a drugi će puniti moje: da vidimo koji brže rade.
Veljko bi se sad pokajao, ali đeneral hoćaše da vidi koje su tobdžije bolje?
Kad namestiše topove i javiše đeneralu, on se okrete Veljku i upita:
— Kamo tvoje tobdžije?
Veljko dozva: Petra Urovičanina, Martina iz Negotina, i Džurku iz Malajnice.
Sva trojica behu u belim suknenim haljinama, opasani sidžimkama preko haljina.
— Eto mužiki a ne soldati! podrugljivo reče đeneral.
— Drugih nemam, odgovori Veljko, slegnuvši ramenima.
Đeneral uze s astala jednu kalajliju, i u nju sruči ravno deset dukata rekavši:
— Stavi i ti, Veljko, toliko!
I Veljko sasu 10 dukata u kalajliju.
— Koje tobdžije, u tri maha, izbace top pre, neka nose ove novce! viknu đeneral.
Sad dozvaše tobdžije i ruske i Veljkove, i sam đeneral kaza im šta je opklada.
— Ne osramotite cara, mene, i sebe! završi on, gledeći Rusima u oči!
Veljko pak, okrenuvši se Petru, Martinu, i Džurki, reče:
— Ako me danas osramotite, bolje u Turke bežite; mene više ne čekajte!
Tobdžije se namestiše oko topova i počeše svoj rad.
Prvi top ispališe tako u jedan mah, da bi čovek rekao jedan je top pukao a ne dva!
Drugi ispališe tako da su se mogla raspoznati dva pucnja.
Treći Veljkove tobdžije ispališe, i počeše čistiti ga, pa tek tada puče top ruski.
Đeneralu bi vrlo krivo, pa svoje tobdžije posla u zatvor; a Petra, Martina, i Džurku dozva i u njihove šubare izruči im novce od opklade.
— Pite! I nek vam je na zdravlje! reče on.
Veljko pak dodade im vlaški:
— Te pare podelite s ruskim tobdžijama; oni će nama sutra trebati!
Tobdžija Petar Urovičanin naročito se je odlikovao na Kobišnici i u Negotinu, gde je od silne vatre izgubio jedno oko. I sve te nesreće on je preživeo, pa ga je kao starca oko godine 1866, kod njegove kuće, ubio đeram od bunara!!…