Hadži-Atanasije (Radovanović), arhimandrit manastira Nikolje pod Kablarom, rodio se je u nahiji rudničkoj, 1771.
Knjigu je učio i pokaluđerio se u manastiru Nikolji, gde je posle i vek proveo, i gde mu danas kosti počivaju.
Hadži-Atanasije krštavao je, kao kum, decu Knezu Milošu Obrenoviću.
Nije se moglo saznati kojih je godina ovaj duhovnik išao u Jerusalim, te dobio ime hadžija.
Godine 1814. posle nesrećne Hadžiprodanove bune, po nekom pismu rđavo izveštena pisca, pušten je bio glas da je Hadži-Atanasije živ nabijen na kolac o Sv. Savi 1815, u Beogradu.
Tu pogrešku, bez daljeg ispitivanja, primili su neki pisci i raširili je svojim spisima.
Među tim Hadži-Atanasiju za Hadžiprodanove bune nisu Turci nikakva zla činili, a kamo li da su ga tako strašnom smrću umorili.
Pod zaštitu ovoga Hadži-Atanasija Knez Miloš je, u najteže svoje dane, bio sklonio svoju majku, ženu, i decu, u manastir Nikolju.
20 aprila 1820, Knez Miloš, prilažući manastiru Nikolji za spomen svoje familije svoju vodenicu na reci Kamenici u selu Prijevoru, predaje je arhimandritu Hadži-Atanasiju kao starešini manastira Nikolje1.
Na dve godine posle toga, piše mu ovo pismo:
Prečesnjejši gospodine, zdravstvujte!
Primio sam pismo vaše od 21 maja, i razumeo sam što mi pišete za rakiju. Velite da ćete je popiti, ili da se samo bojite da je ne popijete, zašto vam nisu šljive dobro rodile. Savetujete me da šiljem kola čas pre da je donesu. Vi se bojite da je ne popijete, a ja se ne bojim da će mi propasti; znate da sam te sreće, da mi ništa još propalo nije, što sam pravom mukom i potom (a to će reći krvavim znojem) stekao i zaslužno. Neka je neka još koje vreme kod vas! A što vaše šljive nisu dobro rodile… to vas je Bog ukleo što ste otišli poslednji put ispod žita, ne htevši ni da poručate što, ni da popijete koju čašicu rakije.
Što se kasa gvožđa za branu — gvožđe ćete dobiti kako mi pošljete nekoliko onih vaših čuturica moje rakije na konjma u Kragujevac. Po kom vi pošljete rakiju, po onom ću ja poslati gvožđe, pak čista rabota. A pišem i bratu Jovanu, i Knezu Vasi, da prionu, i pomognu vam u toj brani da bude pre gotova, dok vam ne bude prošće pokradeno. Ostajem vaš dobroželatelj, vrhovni Srbije Knez, Miloš Obrenović. 22 maja 1822. u Kragujevcu.
Hadži-Atanasije i posle ovoga pisma živeo je u Nikolji nabavljajući razne crkvene stvari koje traju i danas, i na kojima su njegovi potpisi.
Vujić je, početku oktobra 1826, u mru Nikolji čitao „punomoćno pismo Kneza Miloša kojim preporučuje narodu užičke jeparhije igumana nikoljskoga Hadži-Atanasija da upravlja tom jeparhijom do dolaska jepiskopa Melentija Nikšića Studeničanina.“2
Na poziv Kneza Miloša, otišao je Hadži-Atanasije u Kragujevac u goste, pa se onamo razboleo, i umro 29 juna 1826.
Telo mu je najpre bilo sahranjeno u Kragujevcu, a posle sedam godina Knez Miloš mu je preneo kosti i sahranio u Nikolji pored crkve. Na grobu Hadži-Atanasijevu ima ploča s natpisom koji se jedva može ovoliko da pročita:
„Zdje počivajet rab Božji, jeromonah prepodobnjejši Hadži-Atanasije Radovanović, rožden iz rudnič… postrižnik… manastira Nikolje… (opet nema jedne reči koja kao da je glasila… arhimandrit), posetivši grob Gospoda i Spasa našego Isusa Hrista, i prestavivšisja v 55 godu žizni svojeja, v Kragujevije, 29 junija 1826 ljeta.“3
Po smrti Hadži-Atanasija, u Nikolju za starešinu došao je otac Josif4, koji se je kao sveštenik zvao Ilija, i koji je bio sestrić Knezu Milošu.
Dopuna
U Manastiru Sretenju, pod Ovčarom, na jednoj rukopisnoj srbulji (mineju za juli), na poslednjem listu, ima zapis:
„1755 чрта Игумань Пахомиє оу Николк“.
A na korici:
„Da se zna kad se prestavi Hadži-Atanasije arhimandrit Nikoljski 1826, meseca junija 30-ga“.
Biće da je to dan njegova ukopa, a oni u Kragujevcu bili su bliže i zapisali su 29 juni, kao dan smrti njegove.
- Građa za Istoriju Kraljevine Srbije, 1 str. 260 i 261. ↩︎
- Putešestvije, str. 333—334. ↩︎
- Do ovoga zapisa došao sam teškom mukom. Najpre su mi odgovarali da ne znaju ni gde je grob Hadži-Atanasijev, a posle, da se zapis ne može da pročita. Tek kad je preosvećeni vladika žički Nikanor naročito poslao u Nikolju igumana sretenjskog, ploča je oprana, pročitana i prepisan je zapis makar i onako nepotpuno. ↩︎
- Vujić veli da se zvao Isaija Popović. ↩︎