Hadži-Milutin Savić Garašanin, rodne se u selu Garašima, u nahiji kragujevačkoj, oko godine 1762, a starina mu je u Belopavlićima u Crnoj Gori.
Za Kočine Krajine, služio je dugo pod Mihaljevićem kao dragovoljac; bio je u mnogim bojevima i osobito se odlikovao u boju na Kruševcu.
Pod Karađorđem je takođe bio vojnik, i obično se nahodio u bojevima u kojima je bila kragujevačka nahija.
Savestan u svojoj skromnoj dužnosti; smeran u ponašanju van dužnosti; gotov da uđe u sve opasnosti i s njima da se bori, ne za slavu ili za kakvu nagradu, nego samo za to što je mislio da tako treba; razborit u svojim prostim smatranjima, a čovek nezavisna karaktera: Milutin je mrzio na nepravdu ma otkud ona poticala. Istinu je govorio uvek, i šalio se nije nikad. S tih svojstava bio je jako uvažen među ljudma svojega kraja.
Karađorđe je, zbog blizine njihovih sela Garaša i Topole, poznavao Milutina, ali ga nije voleo. Milutin je to znao, ali nije mnogo mario, samo je na svaki voždov poziv svoje skromno mesto u vojsci odmah zauzimao.
U početku ustanka, Milutin se oženi sestrom Arsenija Lome iz sela Dragolja, u rudničkoj nahiji, i s njom je imao dosta poroda.
U početku godine 1812, zapali neko poštanska sena u selu Garašima. Ili je Karađorđe baš mislio da je ta sena zapalio Milutin, ili onako iz mržnje prema njemu, naredi on da Milutin „vadi maziju“, te tim da dokaže da je prav. Milutin je istina bio čovek prost, ali mu se taj sud učini toliko besputan da mu se ne htedne pokoriti, nego se odmetne u planinu. Karađorđe tada naredi te se Milutinu sve u Garašima porobi i popali, a porodicu mu progna u beogradski grad.
Tako se dogodilo da je Milutinov sin Ilija, rođeni u Garašima 16 januara 1812, još nekršten, odnesen u Beograd, i duže boravio u beogradskom gradu.
Vožd, prek samo u prve trenutke svoje ljutnje, a valjda i uviđajući nepravdu koju je čoveku učinio, pozove Milutina iz planine da se preda i da se izmire. Milutin dođe u Topolu, gde zateče Karađorđa da popleće prošće. Tu se izmire, i on se na novo nastani u Garašima, gde počne po drugi put kućiti kuću.
Kad Srbija 1813 padne, Milutin, i ako je mrzio na Karađorđa, krišom ode u manastir Fenek, gde se Karađorđe zadržavao pošto je bio prešao preko Save, i pozove ga da se vrati u otadžbinu, i da produži rat za izbavljenje naroda. Karađorđe mu na to rekne:
— E, moj Milutine, što bi bi; koekude, protrči sad zeče!…
U samom početku godine 1815, skupe se na tajni sastanak Milutin, Lomo, Vučić, Iguman Avakum, Pop Ranko iz Rudovaca, i još više rodoljuba, i zakunu se na novi ustanak, samo da se Miloš izvede iz Turaka, i da se on izbere za vođa ustanku. I ne čekajući taj ugovoreni ustanak, odu zaverenici svaki na svoju stranu tući Turke i odmetati narod. Tako Milutin u valjevskoj nahiji, u selu Dokmiru, u kući Višićevoj, ubije čuvenog zlikovca Turčina Ingriza s još dvojicom. U tom je sukobu i sam ranjen u desnu ruku.
Među tim se Miloš izmakne iz turskih ruku, i dopre u rudničku nahiju, gde mu kažu da je ugovoreno: da se ustaje, da se on izbere za vođa ustanku, a ako se ne primi — da se ubije! Onda se nisu, kao ovo sada, reči dugo žvakale, nego se moralo odmah gutati pa makar se što i isprečilo u grlu.
Miloš se dugo odupirao želji prvih ljudi, pominjući teškoće na koje će se naići. Najposle, pristane da narodu bude vođ.
Milutin odmah bude određen sa 300 ljudi te na Liparu, četvrt časa od trbušničke mehane, dočeka Ibšira mirmirana Ćaja-Pašu, i krvavo se potuče s njime. Ali je morao ispred vrlo velike turske sile uzmaći, i Ćaja-Pašu pustiti da ide k Čačku. Posle toga Milutin je bio u Miloševoj vojsci dokle god je ratovanje trajalo. Naročito se odlikovao u bojevima na Ljubiću, Čačku, Požarevcu, i na Dublju gde je i ranjen puškom.
Kad se svrši rat, Milutin ode svojoj kući u Garaše, gde ga Knez Miloš učini knezom. Od toga doba Milutin se zanimao pored svojih kućevnih poslova i delima svoje knežine. Knez Miloš ga je osobito uvažavao, i sam ga sklanjao da ide na Božji grob.
— Idi bar ti, rođače, govorio mu je on: — kad ja već nikako ne mogu!
I Milutin je odista išao u Jerusalim, te se poklonio Hristovom grobu.
Po povratku iz Jerusalima, Milutin je, po običaju, jednakom za sve take putnike, prozvan hadžija, i zvao se tako do smrti.
Kad se ono 1825 u smederevskoj Jasenici pobuni Miloje Đak, onda jedno odeljenje ove buntovne vojske udari na Garaše, te naročito Milutinovu kuću porobi. Milutin, pošto mu je sve porobljeno, ostavi Garaše, i ode s porodicom u Kragujevac. Knez Miloš mu, posle toga, da zemlje u Grockoj, gde se naseli i počne po treći put kuću kućiti.
Kao čovek vredan i razborit, Milutin je za malo vremena stekao lepo imanje. Kad se ustanovi u Srbiji državni savet, Knez Miloš ga postavi savetnikom, čega se Milutin primi preko volje, samo da ne izađe Knezu iz hatara; ali je svaki čas hteo da da ostavku, pa da ide kući. Jednom prilikom rekne mu neko od drugara savetnika da ne daje ostavke, nego da ostane, pa će se, vremenom, i on u tom radu izvežbati. Na to Milutin sa svim ozbiljno odgovori:
— E, moj brate! Ja bih se zar i nadao da ću se čemu naučiti, kad bih video da si se ti, otkad se vrzeš po službama, čemu god naučio; ali gledajući na te, ja velim da je bolje da mi ovu decu ostavimo da ona ove poslove rade. Ono što smo mi umeli, mi smo i uradili; a ovo, Boga mi, oni umeju bolje su nas!
Jednoga dana, prebaci mu neko od drugova, čini mi se Parezan, da je u nekoj stvari dao svoje mišljenje po hataru. Ovo Milutinu bi dosta. S mesta ustane, spremi konja, i ode u Grocku kući, Tek docnije su sinovi mu napisali ostavku, i podneli je na uvaženje, ali on o tom nije više vodio nikakva računa.
Milutin nije bio čovek od politike. I ako je uviđao potrebu da je svak bezbedan u državi, opet mu je bilo žao što sa hoće da se Knez Miloš ograniči ustavom. Knez Miloš je njega voleo, i od vladaočeve neograničenosti Milutin lično nije imao nikakve štete, niti je Knez dopuštao da ma ko od njegovih, pa čak i od braće, može dirati u Milutina. Iz tih uzroka Milutin u ono vreme nije hteo imati nikakva učešća u političkim događajima srpskim.
Po odlasku Kneza Miloša iz Srbije, kad su radnje i suprotradnje učinile da već nije moglo biti nikakve uprave u zemlji, kad su jedni stajali na strani popečitelja, jedni radili za povratak „Starog Gospodara,“ jedni samo za svoj račun, a malo ko za zakonitoga vladaoca, i kad je stranka stranku počela goniti, pa su i Garašani postali predmet gonjenja: Milutin pođe iz Beograda da diže narod te da se s Vučićem združi: ali, u gaju iza sela Barajeva, stignu ga katane, među kojima su bili Miloš Brka i neki Karić. Milutina tu ubiju iz pušaka, i glavu mu odseku i odnesu1, a telo ostane te ga jedan seljak iz Barajeva noću sahrani. Posle je telo njegovo odatle iskopano i saranjeno kod crkve u Grockoj.
Milutin je poginuo 20 Avgusta 1842.
Posle tri dana, ubijen mu je i sin Luka, glava mu odsečena, i sa zapaljenim čibukom u ustima, u Grockoj pred Milutinovom kućom, nabijena na kolac. I njegovo se telo nije smelo ukopati!…
Kad se je, docnije, stanje stvari promenilo, i kada je Vučić osudio pa smrt Brku i Karića, onda ih je od te kazne izbavio sam Ilija Garašanin sin Milutinov.
Milutin nije znao ni čitati i pisati; ali je u Garašima, u svojoj kući, imao školu, gde su se učila njegova i seljačka deca. Učitelje je dovodio iz preka. Od njih se zna za Mijaila Borisavljevića i za Avrama Gašparovića koga je, posle, uzeo Knez Miloš svojim sinovima za učitelja.
- O glavi Hadži-Milutina Garašanina može se videti što piše u Srpskim Novinama za Avgust 1842. br. 34 i 35. ↩︎