Hadži-Nikola Mijailović, rodio se je u Sarajevu. Ne zna se kad je došao u Srbiju, ali se priča da je bio vrlo učen čovek, i da je umeo graditi bojne šančeve. Mi smo se s njim najpre sreli u Crnoj Reci pod komandom Hajduk-Veljkovom, kad je Veljko tim krajem zavladao.
Godine 1811, kad se je Veljko iz Crne Reke premestio u Krajinu, poveo je i Hadži-Nikolu, i postavio ga bimbašom i upravnikom šanca na Velikom Ostrvu u Dunavu.
Pošto Negotin padne, posle Veljkove smrti, Karađorđe postavi Hadži-Nikolu glavnim upravnikom u Poreču. I on u dno Poreča načini mali šančić i utvrdi ga velikim topovima protiv turskih lađa koje su nadirale uz Dunav.
Borba se otvarala sve veća i sve žešća: Turci su navaljivali velikom silom, a Srbi su se branili upornim junaštvom. Hadži-Nikola je imao pobratima Đorđa Vladića koji je, kad se već videlo da se održati ne mogu, gore na Grebenu prevozio narod na levu stranu Dunava, dokle je Hadži-Nikola na donjoj strani branio Poreč od Turaka.
Hadži-Nikola je rekao Vladiću:
— Pobratime, ja ću braniti ostrvo, a ti prevozi narod! Ako vidim pa se ne mogu održati dići ću barjak, te ti onda dođi s lađom da prevezeš i mene!
I tako se je boj produžavao.
Jedne noći, kroz gustu maglu i pomrčinu, provuku se uz Dunav od srpske strane nekolike turske lađe, i izvezu vojsku na sred ostrva Poreča, između varoši i Hadži-Nikolina šanca. I tako neprijatelj njegov šanac opkoli sa svih strana.
Oni što su bili u Poreču navale prevoziti se na levu stranu Dunava, a Hadži-Nikola nije imao kuda, niti mu je Vladić mogao doći u pomoć po obećanju.
Uz Hadži-Nikolu tada se nahodio kladovski knez Kračun (koga je držao kod sebe najviše za to da se ne bi tajno dogovarao s Redžepom za kojim mu je bila sestra), porečki knez Steša Jordanov, i oko sedamdeset dobrovoljaca.
Hrabri i pošteni Hadži-Nikola, opkoljen s jedne strane vodom, s druge turskom vojskom, i bez hrane koju je pre svaki dan dobijao iz varoši Poreča, nije znao šta da čini drugo nego se na poziv Redžepov, sa svojim dobrovoljcima, preda na veru koju im je Redžep zadao „da ni jednom dlaka s glave ne će uginuti.“
Ali neverni Redžep, kad ih primi u svoje ruke, Kračuna pusti da ide u Banat, a Nikolu i Stešu veže i dovede na poljanu kod sadašnjega Milanovca, na mesto koje se zove Rateska, i tu ih obojicu poseče, pa glave njihove nabije na kolje.
Ostale dobrovoljce najpre oglasi za robove, i sve ih opleni, pa posle zapovedi te im se svima izodsecaju glave i donesu pred njega.
Tako je prošao junak Hadži-Nikola sa svojim slavnim drugovima braneći Poreč nesrećne 1813 godine!
Večna slava, večna zahvalnost onima koji su ovako glave svoje dali za otadžbinu svoju!