Cerović Ilija, rodio se u selu Lopižama, dva časa na sever od Senice, 8 septembra 1817.
Starina je Ilina u Drobnjacima, u Hercegovini.
Osnovnu školu Ilija je učio u selu Kotraži u Dragačevu jer, u ono vreme, nigde nije bilo bliže škole!
Kad mu umru i otac Sima i stric Moja, Ilija se još vrlo mlad zapopi na očinu nuriju. Zapopio ga je mitropolit raško-prizrenski Ignjatije u Petrovoj crkvi kod Nova Pazara.
U to vreme u Novom Pazaru je bio starešina Ejub-Paša Feratagić novopazarac, koji je svojim tiranskim postupanjem bio već u dušu takao i Srbima i Turcima u celom sandžaku novopazarskom.
Da bi se izbavili od ovoga krvnika a ne upravnika, počnu se glavniji ljudi, Srbi i Turci, dogovarati da ogledaju najpre molbom a za tim, ako molba ne pomogne, silom od njega se spasti.
Toga radi, godine 1837, skupi se na Mravi-Polje, dva časa na istok od Senice, 5—6 hiljada ljudi koje Srba a koje Turaka.
Na tom skupu izberu se poslanici koji će ići u Carigrad, sa žalbom na Ejub-Pašu, a izabrani su ovi ljudi: Pop Ilija Cerović, Timotije (Kneščić) Rašković ujak Ilin, Timotije Borisavljević iz Nove Varoši, Avram Obućina iz Božetića; Nikola Matijević iz Vilova, i Hamza Lakota (Turčin) iz Sugubina.
Ujak Pop-Ilin Timotije ne dadne Iliji ići u Carigrad, nego predloži da se mesto njega izbere drugi, a ono da ostane u narodu dokle se oni vrate iz Carigrada. I tako na mesto Ilino bude izabran neki Varaklajić učitelj iz Nove Varoši.
Kad ovi poslanici odu put Carigrada, Ejub-Paša, videći da je ovo pokret ozbiljan, dođe sam u Senicu, a rasturi svoje ajane po narodu uveravajući svuda da će od sada biti bolji, nego neka se narod umiri i raziđe kućama. Narod, uzdajući se u svoje poslanike koje je opremio caru, ne htedne se razići.
Ejub-Paša, videći to, opremi nekoliko svojih momaka na najboljim konjima da trče dan noć te da one narodne poslanike stignu i vrate.
Tako i bude; Ejubovi momci izabranike stignu u putu, povežu ih, i vrate u Senicu.
Među tim je Ejub-Paša, kako je došao u Senicu, dozvao Popa Iliju, iznajpre ga lepo primao a posle ga okuje! Kad pred pašu izvedu vraćene poslanike, on naredi da se odmah poseku: Pop Ilija, Timotije, Avram, Nikola, i Hamza; a Timotije Borisavljevića i učitelja Varaklajića pošlje u Travnik veziru.
Skupljeni narod, čim čuje šta radi paša, razbegne se kućama, a otresniji ljudi odu u hajduke.
Ovde je Popu Iliji sačuvao glavu Adem-Paša Ljajić na Novoga Pazara, kome je još Ilin otac neko dobro bio učinio. Tom prilikom Ejub-Paša pokloni život i Hamzi Lakoti a druge sve iseče.
Od toga doba, samim tokom događaja, Pop Ilija postane više zastupnik srpskoga naroda u onom kraju, nego sveštenik u svojoj nuriji. U popovanju naskoro ga sa svim odmeni brat mu Stevan, a on je samo služio službu dok je bio mlađi. Posle je i to ostavio.
Onaj pokret protiv Ejub-Paše prozvan je u narodu Pašina Godina.
Ejub-Paša posle toga na skoro umre, a na njegovo mesto dođe sin njegov, JusuF-Beg, koji je Popa Iliju strašno mrzio. Jednom pošalje on četiri svoja momka da Popa Iliju ubiju gde ga nađu. Ovi Turci zastanu Iliju u crkvi, gde je venčavao za momka devojku koju su drugi Turci hteli oteti i poturčiti. Turci stanu pred crkvu i viknu:
— Pope! iziđi ovamo da ti kažemo pozdrav od tvoga pobratima Halil-Bega (Adempašina sina).
— Pričekajte, ljudi Božji, reći će jedan od svatova: — dok venča mladu, izići će…
Pop Ilija svršivši venčanje, još s petrahiljem o vratu, stane na crkvena vrata, i upita:
— Ko me to zove?
— Mi te zovemo, reknu Turci, i obore u njega puške. Samo jedan probije popu petrahilj, i rani ga u levu nogu više kolena, i drugi ga omaše.
Na to pop, koji je oružje nosio svakad, opali svoj pištolj i jednoga Turčina obori na mesto, i svatovi pripucaju te još jednoga ubiju a druga dva uteku.
Na dva tri dana posle ovoga događaja, travnički vezir pozove Jusuf-Bega u Travnik, gde ga zadrži skoro godinu dana. Za to vreme Pop Ilija izleči svoju ranjenu nogu. Ranu mu je lečio vidar Turčin iz Bela Polja.
Bilo je Turaka koji su vidaru nudili veliku sumu novaca, da Iliji ranu otruje, ne bi li umro, ali je on svakom odgovarao:
— Volim svoj obraz nego sve Feratagića blago!
Pošto se Jusuf-Beg vrati iz Travnika, vrati se i za Cerovića glavu stara opasnost. Donekle ga je branio Adem-Pašin sin Ali-Beg, a najposle mu i on poruči:
— Beži kud znaš; više ti i ja ne mogu pomoći, jer sam se i sam zavadio s Jusuf-Begom!
Tako Pop Ilija 1845 prebegne u Srbiju. Dobivši ovde od beogradskoga mutesarifa pismo za bosanskoga vezira, Ilija ode preko Banjaluke u Travnik, odakle, s kavazom i s vezirovim pismom na Jusuf-Bega, dođe kući i javi se Jusufu, koji ga nije uznemirivao za neko vreme.
Ali godine 1847 pobiju hajduci turske poreznike, i uzmu im novce. Jusuf-Beg to potvori na Popa Iliju, okuje ga u teško gvožđe, i tako okovana pošalje u Travnik.
U proleće godine 1848 dogovore se glavni ljudi iz nahije seničke, te napišu molbenicu veziru, i pošlju mu dva čoveka: jednoga Srbina i jednoga Turčina, da pusti Cerovića koji tamnuje za prava Boga.
Vezir izašlje u Novi Pazar svoga činovnika koji stvar ispita na samom mestu, i uverivši se da je Cerović prav, oslobodi ga, a Jusuf-Bega dobro očerupa, i zapovedi mu da više u popa ne dira.
Od toga doba Pop Ilija je navalio to je ozidao novu crkvu na starom mestu u selu Lopižama, a podigao je i školu pored crkve, i učitelja nabavio.
Sve ovo izvršio je Ilija s okolnih narodom, samo je od srpske vlade dobio pomoći oko 200 dukata.
Osem toga, on se uvek zauzimao za svoj narod, pa i za svu sirotinju bez razlike vere.
Čovek pametan, pravedan, odvažan, on je ustuknuo mnoge sitnije globare i nasilnike.
Za takav rad i za tako držanje, Iliji je Turčin Mehmed Zairović spevao pesmu, koja se ovako počinjala:
„Protužila sirotinja ljuta Uz koljeno Popu iz Lopiža: „„Aman, Pope, ako boga znadeš, Il’ pomagaj, ili nas is’jeci, Jer ovako durat’ ne moremo!““
Kad je Giljferdnig putovao kroz seničku nahiju, i video Popa Iliju, napisao je o njemu ovo:
U celoj Bosni nema duhovnoga lica više voljenoga i više uvaženoga od Popa Ilije. U zemlji gde zajedno s arnautskim stanovništvom nastaje i vlast pesničkoga prava, Ilija zna biti i pop i junak: u crvenu fesu, s pištoljima za pojasom, s obrijanom bradom, on vrlo malo liči na sveštenika: u svojoj crkvi on čuva petrahilj, koji su Turci probili puškom na njemu kad je venčavao devojku koju su muslomani hteli oteti. Njegova je sva nauka što zna čitati i pisati, ali mu narod tako veruje da je njegova reč zakon.1
Škola iz Lopiža docnije je prenesena u Senicu.
Turci su se od Popa Ilije toliko pribojavali, da su neke goleme pećine zaziđivali, da ih on ne bi, u kakoj prilici, upotrebio za bojne arsenale!!
Godine 1860 maja 21, oteraju ga Turci u Sarajevo, a otuda, kao politički opasna čoveka, proteraju ga u Carigrad. Iz Carigrada se je, pomoću ruskoga poslanika, izbavio i došao u Srbiju pa je posle živeo na Ivanjici.
Godine 1862, Topal-Osman-Paša, idući na Crnu Goru od Berana, pozove Popa Iliju da mu dođe u Senicu. A kad ovaj ne dođe, on mu ženu i decu protera u Skoplje (Donji Vakup na Vrbasu), i kuću mu sa svim upropasti.
Porodica Pop-Ilina jedva se 1864 izbavi toga progona, i dobegne u Srbiju.
Ilija je umro u Ivanjici na Sv. Trojice 1869, i ukopan je u ivanjičkom groblju.
Bio je rasta visoka, suh i koštunjav ali jak telom; prednji su mu zubi bili vrlo retki, a govorio je vrlo malo.
Svešteničkih haljina nije nikad nosio a bradu je uvek brijao; uvek je išao s oružjem, i jahao je vrlo dobre konje.
Turci su ga trovali pa je od toga imao neku boljku u želucu od koje je često jako patio!
Pop Ilija je imao od ruskog cara zlatan protski krst o zlatnome lancu.
- Sobranije Sečinenij, 3, str. 90. ↩︎