Cukić Pavle, rodio se u selu Krčmarima, u nahiji kragujevačkoj. Još za Turaka bio je čovek imućan i čuven u svojoj okolini.
U ratu za oslobođenje od 1804—1813 brzo se je odlikovao, a kad su Srbi prešli u kruševačku Župu, postao je vojvoda u šancu na Rogoznoj, i držao je pod sobom Župu kruševačku sedeći kućom u Trsteniku.
Mora da je bio čovek preke naravi i opor prema starijemu. Ima jedna priča koja se slaže s onim što o Cukiću tvrde pismena svedočanstva.
U Pavla Cukića, veli ta priča, bio je konj neobično lep. Karađorđe se zagleda u Cukićeva konja, i zaište da mu ga da za pare ili zabadava. Cukić dovede konja u Topolu, pokaže ga Voždu, koji se jako obraduje takom daru, i Pavla zadrži na ručku. Posle ručka, Cukić sedne na drugoga svoga konja i ode. A kad Karađorđev seiz pogleda u har, ima šta i videti: lepome konju Cukić odsekao obadva uha do glave i rep!
Ne priča se šta je bilo dalje; ali se razume samo od sebe da ovaku nagrdu Karađorđe nije mogao ni jahati, niti je kom pokloniti; a i Cukić se je jamačno kroz duže vreme čuvao da ne dođe na domak Đorđevu pištolju.
Kmetovi iz knežine župske, gde je Cukić zapovedao, tužili su se jednom vrhovnoj zemaljskoj vlasti na Cukića da ne radi kako treba, nego svoju vlast upotrebljuje na zlo.
Na taku tužbu, Karađorđe naredi da mu se oduzme vojvodska vlast, i da se preda Milošu Saranovcu. Cukić se naljuti, pa se odmetne od vlasti.
Karađorđe na to raspiše svim vojvodama da Cukića, ako se gde pojavi, uhvate i njemu dovedu; ne dadne li se uhvatiti — da ga ubiju i glavu njegovu pošlju Voždu; a ako i to ne učine, svaki vojvoda kroz čiju knežinu Cukić prođe platiće glavom.
Nije prošlo mnogo vremena, a Cukić vidi da ne može dugo biti odmetnik. Za to se pokaje, dođe Karađorđu, i zamoli za oproštaj. Karađorđe mu sve oprosti i pošlje ga „kući, ženi i deci da sedi do dalje naredbe“, a vojvodi Saranovcu zapovedi: „da niko Cukića ne zadeva za dotadašnje pogreške, pa čak niko da mu i ne govori ništa protivno“.1
Po propasti 1813, Cukić je prešao u Srem, i onamo je s vojvodom Petrom Molerom i Protom Nenadovićem razmišljao ne bi li se kako god stanje u Srbiji okrenulo na bolje.
Kad je planuo takovski ustanak 1815, Cukić dođe da pređe preko Save u valjevsku nahiju, ali nije imao na čem da se preveze preko vode. Knez Jovica Milutinović nekako mu noću dobavi s naše strane neku lađu drvaricu, koja priđe na stranu sremsku, te Cukić s družinom skoči u nju. Ali ih opazi austriska straža i oficir, s golom sabljom, potrči k njima, a soldati za njim s puškama.
— Na trag! vikne oficir: — ili ću vas sada sve pod vatru i sablju!
— Ne bliže! prodere se Cukić: — Pre ćeš pasti i ti i tvoja družina, i čardak ćemo ti zapaliti, pa opet preći u svoju zemlju!
Oficir se ustavi, a Cukić pruži soldatima dukat, rekavši:
— Na vam, vojnici, jedan dukat napojnice, pa niti ko što čuo, ni video! Vama nije nikakve nevolje, a nama i braći našoj veća nevolja ni biti ne može!
I tako njih oficir ne samo propusti, nego im još pomogne da se čas pre prevezu.
Cukić je prvo bio na Paležu; pa kad se to mesto očisti od Turaka, on s družinom svojom ode ka Valjevu.
Tu se dogodi krvav slučaj među starešinama: Knez Petar Milovanović iz sela Tvrdojevca, u jednoj svađi među vojvodama, padne mrtav. Dva suvremenika, Vuk Karadžić i Sima Milutinović, vele da ga je ubio Pavle Cukić, a u valjevskoj okolini se naprotiv priča da ga je ubio drugi.
Tek i ovde, na Valjevu, Petar Moler, prijatelj Cukićev, zatraži od Kneza Miloša da vlast pad Srbijom razdeli na njih četvoricu: Miloša, Protu Nenadovića, Pavla Cukića, i njega (Molera).
Miloš odgodi raspravu toga pitanja za docnije vreme, uputivši Molera da ide k Sokolu i k Drini, a Pavla pošalje u nahiju požarevačku gde je, u boju ka Ranovcu, osokolio kao nikad dotle. Zasukavši rukave, jurišao je u Turke s golom sabljom, i sekao ih, po pričanju, kao da nisu oružani ljudi!…
Isto tako se je odlikovao ličnim junaštvom i u otimanju Požarevca. Kad je, za Knezom Milošem, jurišao na turske šančeve.
Kad Knez Miloš uglavi s Marašli-Ali-Pašom onaj ugovor mira u Ćupriji te rat prestane, Cukiću se učini pa je to zlo, jer je želeo produžiti ratovanje, ali nije imao uza se nikoga drugoga, sem nekoliko desetina Cigana konjanika kojima je bio pokovao koplja sa žigom P. C.
S tom svojom malenom četom, Cukić pređe Moravu, i dođe u Batočinu, nadajući se u svom zavičaju naći više pristalica; ali ga otuda suzbije Đorđe Parezan i drugi. Sad se vrati u Resavu i zauzme grad oko manastira Manasije, misleći u njemu odupreti se i Turcima i Srbima, ako bi na njega pošli.
Knez Miloš pošlje Kneza Vujicu Vulićićevića i pisara mu Antu Protića u Manasiju te Cukića, posle maloga puškaranja, sklone na predaju, i odvedu Knezu Milošu, koji mu oprosti sve, i ostavi ga kao kneza u nahiji kragujevačkoj.
Pavle Cukić, za žive svoje prve žene Anke koja je 1815 bila ostala u Sremu, nađe u selu Dulenima u Levču drugu ženu, Milicu, i venča je za se. Kad mu prva žena dođe iz Srema, de joj kuću i uživljenje, ne daleko od kuće u kojoj je sedeo s ovom drugom ženom.
U početku godine 1817, Pavle Cukić, Dragić Gorunović, Sima Marković, i neki drugi naume da dignu bunu na Kneza Miloša. Buna je, kako Knez Miloš piše, bila uhvati celih šest nahija. Nu Miloš za nju sazna, utiša je, i Cukića pošlje u Kragujevac muselimu. Tu nije video ni muselima ni Kneza Miloša, nego čim dođe, opreme ga s pismom u Beograd Marašli-Ali-Paša. Cukić usedne na konja a noge mu zakuju ispod konja u bukagije. Tako je morao putovati.
Tako okovan, polazeći iz Kragujevca, Cukić je pevao koliko ga glava donosi:
„Čudiće se i gora i trava, Kud se dede Cukićeva glava“.
Putujući tako, dođe u selo Rogaču i tu zanoći. Sutra dan, kad je trebalo produžiti put, Cukić je nađen mrtav. U Rogači se priča da se je on, znajući da će ga Turci pogubiti i, možda, mučiti, sam otrovao otrovom koji je, vele, nosio u prstenu. Pratioci su mu odsekli glavu i odneli u Beograd, a telo mu je ukopano u Rogači kraj puta, ispod sadašnje mehane na 4—500 metara daljine. Na grobu mu ima kamen i ploča bez ikakva zapisa.
Tako veli priča, a Knez Miloš, u pismu svom od 6 juna 1817, Mihailu Đermanu kaže: Da se je Cukić s Dragićem i inima vozbuntovao 1 marta te godine, i da ga je on, poimavši ga, lišio žizni s dva njegova glavna privrženika2.
Pavle Cukić je bio čovek lep na oči, nevisoka rasta, vrlo čvrste volje, upravo samovoljan, i u bojevima junak među najboljima…