Čotrić Jevta Savić, rodio se je u selu Tršiću oko godine 1767. U Jevte se Vuk Stevanović Karadžić počeo učiti knjizi.
Jevta Savić bio je i pre ustanka čovek uvažen; jer on je ono, zajedno s Antom Bogićevićem, uglavio onaj ugovor s Mehmed-Kapetanom Vidajićem, po kom Turci iz Bosne nisu napadala na Jadar i na Rađevinu a Jadrani i Rađevci opet nisu pristajali uza Srbe ustanike.
Jevta Savić je na kraju 1807 (ili u početku 1808), izabran za člana upravnome savetu, i u Beogradu je, posle, dao Jugoviću svoju kuću, te je u njoj uredio i otvorio prvu veliku školu.
Dokle je Savić boravio u Beogradu, Vuk Karadžić sedeo je u njega i išao u školu.
Docnije je Jevta bio zakupio đumruk u Kladovu kao starešina onoga kraja.
2 oktobra 1812 piše mu Karađorđe u Brzu Palanku „da se krepi za koji dan; i da se čuva od Redžepovih hajduka“, a on je naredio da mu dođe pomoć.
28 aprila 1813 piše mu se opet u Brzu Palanku da ostavi mesto sebe Vuka Stevanovića (Karadžića) pokazavši mu kako će se prijateljski vladati prema vlaškoj strani, po sam „minut prije dođe u Topolu“.
10 maja 1813 poslan je u Niš da pregovara s Turcima o miru.
Od pregovora nije bilo ništa.
Srbija je propala. I Jevta Savić je s drugima prebegao u Srem.
Odonuda je, godine 1814, išao u Beč i, s Protom Nenadovićem, izlazio je pred austriskoga cara, te molio da bi se učinila kakva god olakšica narodu u Srbiji.
Posle godine 1815 vratio se je u Srbiju, jer se, u Davidovićevu Zabavniku za 1815, pominje među beogradskim upisnicima; pa je posle živeo u Šapcu kao privatan čovek. Umro je oko godine 1820 ili 1821, i saranjen je u starom groblju, u porodičnu grobnicu Čotrića, u Šapcu.