Džedalija Petar, rodio se u selu Bijeli, u Boci Kotorskoj, i jednim jedinim junačkim delom stekao je pravo na večito pominjanje.
Petar je imao svoj brod kojim je zapovedao. Godine 1758 turska regata Sultanija, našavši Petra i brod mu blizu Ceriga, zarobi ga, pa Petra i tri druga njegova kao robove Turci uzmu na Sultaniju i odjedre k Rodosu, kuda stignu licem u petak, turski svetac.
Jedan deo turskih mrnara iziđe na suvo, i ode u džamije klanjati, a drugi su po sobama i hodnicima u lađi „Sultaniji“ klanjali i molili se Bogu.
Petar videći to, rekne trojici svojih drugova:
— Ha, braćo, sad ili nikad, da se izbavimo iz ropstva turskoga! Dajte da čavlima zakujemo vrata, na koja se izlazi iz lađe; veliko uže da presečemo; pa užetima od jedra da vežemo topove, koje ćemo polugama svaliti u more, te će oni podići jedra u vis a posle ćemo užeta preseći, i topovi će otići moru na dno, a jedra će nas povesti ako Bog da čak do Malte!
Drugovi ga poslušaju; sve učine kako Petar reče, i tako „Sultanija“, s ovom četvoricom junaka koji je upravljahu, i s polovinom svojih mrnara koji su bili unutra zakovani, pojedri debelim morem put Malte.
Koliko je bilo muke boriti se s morem, s kojim se teško bori i čitava četa od mrnara, a kamo li tek četiri druga, mogu znati samo oni koji su moru vični.
Kad brod dođe Malti na pomol, snađe ga drugo zlo. Malćani, misleći da to neki neprijatelj ide na njih, ospu na „Sultaniju“ iz topova. I tako se ova neko vreme morala rvati i s morem i s ognjem. Na Boga, male lađice, čuvši šta je i kako je, kažu Malćanima, te oni s usklicima prime junačke pregaoce i bogato ih obdare.
Starešina malćanskoga ordena da Petru Dželaliji viteštvo njihovoga reda i, ma da je bio pravoslavni, dopusti mu da na Malti ozida pravoslavnu crkvu, što se dotle za živu glavu nije trpelo. Dželalija načini crkvu Sv. Nikoli putniku, svome krsnom imenu. I tu je, posle, uvažavan i poštovan, u miru poživeo, a umro je godine 1811.