Štitarac Marko, rodio se godine 1782 u selu Donjem Dobriću u Jadru.
Dok je još bio dete, otac njegov proda svoje imanje u Dobriću nekom Baštovanoviću, pa se preseli u Mačvu u selo Štitar. Ovde je Marko proveo nekolike godine, pa je odavde došao u Beograd da uči zanat.
Na taj način, došlo mu je prezime Štitarac.
Godine 1806 Marko ostavi iglu pa dohvati pušku, i stane se tući s Turcima. Ratni zanat počeo je mladi Štitarac učiti u slavnoga Bimbaše Konde.
— Gde smo se god udarili s Turcima, pričaše pokojni Petar Jokić: — Marko Štitarac je svakad prvi doneo tursku glavu.
Docnije je Štitarac ostavio Kondu i prešao Luki Lazareviću, uz koga je ostao do 1813 godine.
Nesrećne godine 1813 Marko Štitarac ne hte za vojvodama u Nemačku, nego ode u planinu.
Godine 1814 i u početku 1815 vidimo ga uz Kneza Miloša kao momka koji prima od Kneginje Ljubice onu strašnu kletvu: da nju, svu decu njenu, i svekrvu joj, poubija, ako bi se Turci približili, i ako bi se videlo da će ih zarobiti!
I, kakav je, Marko bi to izvršio!
Posle toga, po uputu Kneza Miloša, Štitarac je došao u Mačvu, i tu je živo nastajavao da se Mačvani dignu na Turke. Mačvani su većinom bili umorni i radi miru, za to ne samo nisu hteli poslušati Štitarca, nego su mu još počeli pretiti da će zlo proći ako se ne ukloni između njih!
Tada je Štitarac, na jednom skupu, izneo pred Mačvane krst i ibrik, i postavio im ovo strašno pitanje:
— Hoćete li, braćo, za krstom ili za ibrikom?
I oni su, u muci i dvoumici, odgovorili:
— Volimo za ibrikom!
Posle bitke na Dublju 14 jula 1815, Knez Miloš je postavio Marka Štitarca za kapetana Pocerini, stavivši i Mačvu pod njegovu vlast. Ali je Štitarac imao pomoćnika Simu Katića koji je sedeo u selu Glogovcu, i upravljao Mačvom, te se njome Štitarac manje bavio.
Marko je milovao selo, otvoren čist vazduh, i lepe izvorske vode. To je sve našao u selu Varnoj u Pocerini, gde su bile ostale turske zemlje, kuće, zgrade, i jedan krasan točak koji s zvao Pašina Češma.
Štitarac se tu i nastani. Nad Pašinom Češmom načini čardak za odmaranje, a češmu opravi i uredi kako je moglo lepše, pa je nad tim svojim točkom, na čardaku, često setkario, odmarao se, i gledao u lepe cerske visove ili bogate pocerske ravni.
Svi suvremenici koji su Štitarca poznavali uveravaju da je bio junak i brz da prolije krv. Njegova je ruka mogla izvršiti i najcrnja nedela. Turke je mrzio svom silom svoje besne duše, a nije bio mnogo blaži ni prema svojoj braći Srbima samo ako je mislio da mu ih treba za što kaštigovati.
Bivalo je, kažu, da on hoteći čoveka ubiti s nekim sotonskim osmejkom vikne:
— Zini, u dušu te tvoju, da ne kvarim kožu!
I s tim rečma skreše pištolj u usta jadniku kome oduzima život!
Jedne noći Štitarac je spavao na svome čardaku nad češmom a udari jaka kiša. Bilo je leto. Sutra dan je sunce istina ogrejalo, ali je put bio vrlo kaljav.
Štitarac sedi na čardak i puši.
Evo iz Pocerine putem k Šapcu ide seljak na konju kome rep nije vezan nego se vuče po blatu te konj njime kalja i sebe i jahača na sebi.
— A u dušu te! cikne Štitarac: – što tome konju nisi taj rep podvezao, nego tako kalja i sebe i tebe? Obali!
Momci obore seljaka i udare mu 25 batina!
Toga istoga dana posle po dne, opeklo je sunce mozak da provri. Seljak se onaj vraća iz Šapca, a Štitarac opet cikne:
— A u dušu te tvoju, što tome konju ne pustiš rep da se brani od muva! Obali!
Momci ga obore te odvale 25 novih!
Mnogo ima takih priča o njemu, i sve ga slikaju kao neku besnu silu koja se malo ustavljala pred zakonima, ljudskim i Božjim.
Vladiku šabačkoga Melentija Nikšića ubio je Štitarac u Šapcu 1816. Ovom prilikom umlatio je i dvoje đačadi kojima je krivica bila što su vrisnula kad su njega videla.
Vladiku je ubio po naredbi Kneza Miloša zato što je radio o glavi Miloševoj, a decu je pomlatio tek da je više krvi!
Štitarac je umro 17 septembra 1830 u selu Varnoj, i ukopan je kod crkve dobrićske, do groba Miloša Pocerca.
Štitarac je bio srednjega rasta, okrušaste snage, brkova velikih, smeđih, a pogleda strašnoga.