Todorović Lazar, rodio se je u selu Kaoni u nahiji šabačkoj, oko godine 1781. Otac mu je bio imućan trgovac, i želeo je školovati svoga sina. Osem toga, Lazar je imao strica, kaluđera u Fruškoj Gori. Otac, čovek imućan, i stric, kaluđer, dogovore se i Lazara dadu u Karlovce, te svrši gimnaziju.
Po svršetku gimnazije, Lazar ode u Segedin, gde je dve godine slušao filosofiju.
Kad se godine 1805 vrati u otadžbinu, uzme ga Jakov Nenadović sebi za pisara. I od toga doba, do godine 1813, Laza Todorović nije se nikako odvajao od Jakova.
U Karađorđevu Protokolu nahodi se zapisano samo to kako je Lazi Todoroviću dat pasoš, iz Topole za Šabac, i konji na svakoj pošti da mu se daju!
Godine 1813, posle propasti Srbije, Lazar Todorović je prešao s Jakovom u Srem, a posle je s njim otišao u Rusiju.
Nahodeći se u Rusiji, Todorović je, od strane Karađorđeve, pisao onaj izveštaj ruskom caru o stanju Srbije, koji je štampan u Glasniku 4, 152 — 184.
Kad su Srbi po drugi put ustali na Turke 1815, Laza Todorović nahodio se još u Rusiji. Otuda se je vratio u otadžbinu 1819, i Knez Miloš ga je odmah uzeo u svoju kancelariju za pisara.
Godine 1827, Lazar je slan u Carigrad, kao deputat po narodnom poslu, a docnije je jednom i u Rusiju išao, po naredbi Kneza Miloša.
Godine 1835 bio je član „ispravničestva“, kako su se onda zvale okružne uprave i sudovi.
Pripadajući onoj stranci koja je tražila ustav, Todorović je, po odlasku Kneza Miloša iz Srbije, postao član zemaljskoga saveta.
U tom zvanju ostao je i pri Knezu Mihailu, pa i pri Knezu Aleksandru koji je 1842, po odlasku Kneza Mihaila, izabran za kneza srpskog.
Kao član saveta, kao čovek školovan i veliki prijatelj novom redu stvari, Todorović je 16 oktobra 1843 poslan u Carigrad za kapućehaju srpskog.
Čovek težak, pun, a već u godinama, Todorović se mnogo branio da ne ide na tako daleki put, navodeći da lasno može tamo i umreti.
— E, Bog me, Lazo brate, rekao mu je šaljivi Prota Nenadović: — to ti je s tvoje pameti: što nas neučene ne šalju? (Tojest, što si čovek učen i pametan, poveravaju ti tu službu).
Todorović je osem srpskoga jezika, govorio nemački, latinski, i ruski.
I odista je Todorović ostavio kosti daleko od otadžbine. On je umro u Carigradu 1 februara 1846.
Opevao ga je vaseljenski patrijarah, pa su ga ukopali kod crkve Sv. Petke u Hasćoju.
Kad je stigao u Srbiju glas o smrti njegovoj, vlada je naredila, te su tri dana u svim crkvama zvona glasila smrt zaslužnoga pokojnika, i svuda su držani parastosi za njegovu dušu.
Na grobu njegovu u Hasćoju čita se ovaj zapis:
Ovde počiva telo polkovnika i raznih ordena kavalera, Lazara Todorovića, srpskoga pri Bl. Porti otomanskoj kapićehaje, u selu Kaoni, okružju šabačkom, knjažestvu Srbiji, godine 1781 rođenog, otečestvo svoje, u raznim zvanijama, oko 40 godina revnosno posluživšeg, i godine 1846, u Carigradu predstavivšeg se.
Pamjatnik ovaj za vječni spomen podiže mu familija njegova.
Grob je visok, od mramora je, i vrlo je lep.