Vujić Vladimir rodio se u varošici Irigu, u Sremu, 8 novembra 1818, od oca Jovana i majke Katarine.
Osnovnu školu izučio je u mestu svojega rođenja, a gimnaziju i bogosloviju u Karlovcima; prava pak i filosofiju slušao je u Pečuju i u Pešti.
Po svršetku nauka, Vujić je, godine 1843, na poziv vladike Mutibarića, otišao u Zadar, i onamo je bio profesor pravoslavne bogoslovije, do 1846 godine.
Te godine navali na njega vladika Mutibarić, da se zakaluđeri, te Vujić, ne hoteći primiti toga čina, ostavi profesuru i Zadar, pa dođe u Srbiju. Vujićev je đak srpski pesnik Jovo Sundečić.
U Beogradu, položivši profesorski ispit pred ondašnjih „Odborom Prosveštenija“, Vujić bude postavljen za profesora u šabačkoj polugimnaziji.
Godine 1848, na poziv šabačkog vladike Janićija Neškovića, a s odobrenjem ministra prosvete, Vujić ostavi profesorstvo, i ode vladici za sekretara.
Godine 1853 postavljen je za profesora u velikoj gimnaziji u Beogradu za srpski i slovenski jezik.
Godine 1855 izabran je za člana Srpskom Učenom Društvu.
Godine 1864, pošto je preuređena Beogradska Bogoslovija, premešten je iz Gimnazije u Bogosloviju za profesora.
Tom prilikom, ondašnji ministar prosvete, K. Cukić, izjavio je Vujiću pismeno svoju zahvalnost, što je neko vreme besplatno profesorovao u Višoj Ženskoj Školi.
Godine 1878, kao isluženi profesor, po svojoj molbi, stavljen je u stanje mira, s punom penzijom.
Tom prilikom odlikovan je takovskim krstom četvrtog reda.
Posle toga, živeo je u Beogradu kod svoje kuće.
Preminuo je, posle dugoga bolovanja, godine 1882, dekembra 16, u Beogradu.
Od Vladimira Vujića književnosti ostaju ovi spisi:
- Srpska Gramatika 1856, starim pravopisom;
- Gramatika srpska za srednje zavode, novim pravopisom, u pet izdanja; poslednje je Braće Jovanovića, u Pančevu;
- Opsada Sevastopolja. Ovaj roman Vujić je preveo u društvu s Đ. Maletićem;
- Rodoljubac, književni list, koji je Vujić bio pokrenuo s Maletićem i Balantskim;
- Teorija proze za više razrede gimnazije, 1864;
- Opšta retorika, osvetljena primerima, za učenike Bogoslovije, 1873;
- Beseda na Sv. Savu, u Bogosloviji, 1873.
Nastavnik omladine kroz više od trideset godina, u raznim mestima, i raznim školama, Vujić je odslužio otadžbini službu sa svim kako treba.
Istina, predajući srpski jezik u Srbiji, u ono vreme kad su Vukove knjige bile zabranjene, branio je, kao nastavnik, stanje koje se držalo, ne odobravajući u svemu Vukove reforme.
Docnije, kad je zakonska zabrana dignuta s Vukova pravopisa, Vujić se priklonio reformi, ma da je ipak nahodio šta i njoj da zabavi.
Pored toga, bio je čovek radan, tačan, i predavač vrlo vešt. Imao je, osobito u poslednje svoje dane, dosta mračan pogled na moralni duh u kom se vaspitava omladina; osuđivao je taj duh, po nekad i oštrije, ali — da Bog da da se je u svemu varao!
Vujić je bio čovek visok, suv, koštunjav; bolovao je od revmatizama, te je, u poslednje vreme, jedva mogao ići pešice, i na nogama je nosio obuću koja je govela njegovim stopalima a ne očima gledalaca.
Mir njegovu prahu!