Bošković Jovan, profesor, književnik, rodio se u Novom Sadu, 19 februara 1834 godine.
Učio se je u mestu svoga rođenja, i u Beču, gde je slušao prava.
Posle školovanja, prešao je u Beograd, i bio je neko vreme privatni učitelj deci iz nekolikih imućnih kuća.
Iza toga, na kraju novembra 1861, postavljen je „za kontraktualnog profesora“ u savamalskoj gimnaziji u Beogradu.
Godine 1862, avgusta 25, postao je redovan profesor gimnazije u Kragujevcu, pa je odonuda, iste godine na kraju oktombra, premešten u Beograd u veliku gimnaziju.
Godine 1865, kad Daničić ostavi katedru, Bošković je 16 septembra postavljen za profesora Velike Škole, da predaje srpski jezik, istoriju književnosti i estetiku.
U toj službi se jednom nešto zamerio Namesničkoj vladi, te je otpušten iz službe, i vratio se u Novi Sad.
Docnije, pri promenjenim ovde prilikama, vratio se je u Beograd, i bio je bibliotekar Narodne biblioteke, pa opet profesor u Velikoj Školi.
Godine 1892, avgusta 9, postao je ministar prosvete u liberalnom kabinetu, a preminuo je na prečac licem na Božić te iste 1892 godine.
Čovek omalena rasta i sitnije snage, Bošković je još iz malena dobio od svojih drugova ime Joška; i pod tim nadimkom bio je poznatiji nego pod svojim krštenim imenom.
On je držan za dobroga znalca srpskoga jezika, što je spisima svojima i posvedočavao. Uz to je imao veoma čitak i lep rukopis.
Jovan Ristić, ministar i namesnik u ono vreme, nije puštao u svet nikakav svoj sastav, dokle ga Joška nebi pregledao, i jezik mu prokontrolisao.
Joški su suvremenici prigovarali, da je na radu spor; ali on ima čim i pravdati se. Čovek po naravi dobar, i na usluge gotov, on je primao svaki sastav, koji bi mu ko ponudio, da pročita, da proceni i popravi, a to mu je valjda polovinu slobodna vremena ispunjavalo.
Još je Bošković bio cenjen kao čovek bogat u smišljanju i gotov u davanju saveta pri smeranju kakvih radova, kakvih preduzeća; u projektovanju kakvih planova, kakvih ustanova, ili kakvih svetkovina. U takim prilikama njemu su se mnogi ljudi obraćali, i on je rado na pitanja odgovarao. Dobar deo vremena, dakle, gubio je i u takim poslovima.
Od Boškovića imamo ove spise:
- Opširnu i važnu kritiku na Ninkovićevu Srpsku Gramatiku, u „Sedmici“ za 1857, br. 19, 20 i 21.
- Ljudevita Štura knjigu o narodnim pesmama i pripovetkama slovenskim. S češkog preveo, u Novom Sadu, 1857.
- Referat o četvrtoj knjizi Narodnih Vukovih pesama, u „Vidovu danu“, 1863, br. 5.
- Izvod iz Srpske Gramatike. Za svoje učenike sastavio Jovan Bošković, 1863. — Docnije je ovaj sastav u dva maha preštampavan.
- Srpska Sintaksa. Dve sveske. u Beogradu, 1865.
- Referat o crtanju Steve Todorovića, u Vili za 1865, str. 606.
- Prilog za poznavanje sadašnjeg stanja srpske Gramatike, 1867, u Beogradu.
- Daničiću nadgrobna reč, 1882, u Beogradu.
- Skupljeni spisi (u 8 svezaka), u Beogradu, 1887.
- O narodnosti, u Beogradu, 1887.
- Svetkovina Vukove Stogodišnjice, Beograd, 1888.
- Pripravio je za štampu Osmana Gundulićeva, 1890, u Zemunu.