Gligorijević Vule, koga su obično zvali Aga-Vule, rodio se u Senici, 1797 godine.
Vule je, još kao dete, bio došao u Čačak, i u nekoga Turčina, sarača, najmio se da služi, i da uči sarački zanat.
Knez Miloš, prolazeći kroz Čačak, ustavi se te kupi nešto od saračke robe u Turčina, Vulovoga gazde. Kupljenu robu iz dućana donese Vule u stan Knezu Milošu. Tom prilikom, Miloš vidi Vula, zapazi ga, i pozove da pređe k njemu u službu.
Saraču Turčinu, Vulovu gazdi, nije bilo pravo, da ga Vule ostavi, pošto je u njega proveo dve—tri godine.
Miloš mu da nekoliko talira orlaša, kao naknadu za šegrta, pa Vula uzme, i odvede.
Ovaj slučaj dao je, docnije, povoda priči, po kojoj je Knez Miloš, božem, iz ropstva iskupio Vula Gligorijevića?
Od toga doba, Vule je uvek bio uz Kneza Miloša, najpre kao čibugdžija, posle kao momak, koga je slao te mu je razne poslove svršavao.
Godine 1816, Knez je Miloš Vula poslao, s Markom Štitarcem i Petrom Lazarevićem, u Šabac da ubiju vladiku Melentija Nikšića.
Godine 1820, dekembra 11, Knez Miloš je postavio Vula za starešinu Porečkoj Reci, a da sedi u Poreču.
Godine 1833 i 1834, Vule je bio starešina u srezu mačvanskom, kud je otišao posle smrti Marka Štitarca,
Pod Vulom Gligorijevićem, Mačva je ušorena.
Posle toga, Vule je išao s čina na čin, sa zvanja na zvanje, dok, najposle, nije postao pukovnik i član zemaljskog Saveta.
Godine 1842, po odlasku Obrenovića iz Srbije, kao velika njihov prijatelj, ostao je bio neko vreme bez službe, a docnije dana mu je penzija, s kojom je živeo u Beogradu kod svoje kuće.
Vule je bio oženjen Vidom, ćerkom kneza gružanskog, Petra Topalovića, ali poroda s njom nije imao.
Umro je 18 marta 1855, u Beogradu, i sahranjen je u porti Palilulske Crkve, na sever od zvonare.
Knez Mihailo, vrativši se u Srbiju, naredio je te je Vulu čelo glave stavljen lep beleg od topčiderskog kamena.
To će, čini mi se, biti prvi grobni beleg koji je otesan od topčiderskog kamena.