Grbović Nikola, iz sela Mratišića, još do ustanka, 1804, bio je knez u valjevskoj Kolubari, onako isto kao Birčanin u Podgorini, i Aleksa Nenadović u Tamnavi.
I Nikola bi bio posečen, kao što su posečeni Birčanin i Nenadović, da ga od turske sablje nije zaklonila bolest, s koje nije mogao doći u Valjevo Fočiću na poziv, nego je poslao sina Milovana, a ovoga je Fočić samo okovao, u početku, pa ga je, posle, pustio da ide kući.
Uz ustanak Grbović je pristao odmah, čim se je od bolesti pridigao, i doveo je svoje Kolubarce na Valjevo.
— Idem ja, rekao je on Proti Nenadoviću, u prvoj opsadi Valjeva: — ono čardaka, sena, i slama ispod Valjeva, da zamunđam, nek’ pasja vera zna da se ne šalimo, nego baš hoćemo da palimo!
A kad su se Turci, posle prvih sudara, zatvorili u zidane kuće, i stali braniti se iza zidova, srpske pak starešine stale se dogovarati: šta da rade, Grbović je Proti rekao:
— Ovi se Turci, dušo, zatvoriše u tvrdoću, gde im se ne može išta bez topa, nego ih valja čuvati i stezati, dok se od gladi ne predadu; ali nema brašna (tako je zvao puščani prah); nego, ti, dušo, idi, i traži brašna, a ja ću ovu pasju veru čuvati, i ceniću je kao što su oni moga Aleksu i Birčanina cenili!
U potonjim bojevima prema Užicu, prema Sokolu, k Šapcu, bivao je svuda i Grbović s Kolubarcima.
Kad se otimao Beograd, u oči 30 novembra 1806, Grbović je jurišao sa 1000 svojih Kolubaraca. Tu se je teško razboleo, te su ga odneli u Mratišić kući, gde je, na skoro, i umro.