Damnjanović P. Raja, rodio se 29 avgusta 1811, u Sinoševiću, u okrugu šabačkom, od oca Petra i majke Anđelije.
Učio se najpre u Sinoševiću, a posle u Manastiru Krivaji.
Prešavši u Šabac, Raja je došao u kuću g. Jevrema Obrenovića, koji je bio veliki serdar toga kraja.
Kad se g. Jevrem premestio u Beograd, on je i Raju poveo sa sobom, i, docnije, učinio ga svojim sekretarom. U toj službi Raja je ostao do 1839.
Te godine određen je bio za sekretara vojvodi Vučiću, koji je, onda, išao s vojskom u Kragujevac na Divlje Polje (pred Kragujevcem).
U jesen, te godine, bio je Raja u onoj komisiji koja je išla po Srbiji, i narodu tumačila Ustav. Po povratku, postavljen je za sekretara u Ministarstvu Financije.
Godine 1840, ostavi službu i — zbog trvenja među strankama — iziđe iz otadžbine. Trgujući hranom, probavio je u Brodu i Sisku do avgusta 1842. Avgusta meseca pak dočeka u Zemunu Vučića, pa s njim, preko Pančeva, pređe u Smederevo, i ode u Kragujevac. Tu Vučić zauzme vojsku i topove, otvori bunu protiv Kneza Mihaila, i razbije ga i tu i na Žabarima, posle čega siđe s vojskom na Vračar, gde postavi sa svim drugi red stvari u Srbiji.
Raja je, za to vreme, bio uz Vučića, kao njegov sekretar.
Pošto je Aleksandar Karađorđević izabran za Kneza, Raja je postao glavni blagajnik Ministarstva Financije, ali te službe nije ni primao, već je vršio dužnost upravitelja Varoši Beograda čak do kraja 1844.
Tada pak postavljen je za pomoćnika Ministru Unutrašnjih Poslova.
Godine 1847, postao je Ministar Financije.
A godine 1848 vraćen je za pomoćnika Ministru Pravde i Prosvete.
Godine 1855, postao je predsednik Vrhovnom Sudu, po tom član Saveta, a odmah za tim Ministar Unutrašnjih Poslova.
Godine 1856, vraćen je s ministarstva u Savet, a godine 1857 ušao je u zaveru protivu života Kneza Aleksandra, zbog čega je zatvoren, osuđen na smrt pa, putem milosti, zatočen u gurgusovačku kulu, gde je i umro 14 marta 1858 godine.
Raja Damnjanović bio je, u svoje vreme, vrlo čuven među činovnicima većega reda, sa svoga demokratskoga ophođenja sa svakim, sa svoje ljubaznosti s kojom je rad bio svakom učiniti male usluge, da njima može, kad zatreba, kupiti veće. Vodio je prepisku i s praktikantima, i s pandurima, i valjda nikad nikakva pisma koje bi mu od koga došlo, nije ostavio bez odgovora!
I sve to činio je rad vlasti za kojom je ginuo do smrti, i rad koje je i umro pre vremena.
Po duši, veoma lukav, a po ophođenju veoma gladak i ljubazan gospodin, on je u životu, većinom, cenjen kao čovek dobar, koji strada sa svoje dobrote!…