Dmitrović Ranko, sveštenik iz sela Rudovaca, u nahiji beogradskoj.
Kad je, posle propasti 1813, a osobito posle nesrećne Hadžiprodanove bune, turska sila Srbiju bila tako stegla, da se već dihati nije moglo, onda su se prvi ljudi iz nahija: beogradske, rudničke, i valjevske, sastali na pivnici ovoga Pola Ranka iz Rudovaca, koja je bila u dolini reke Peštana, 1/4 časa od sela, u gustom lugu, pod Milićevim Brdom. Tu su se skupili: Aleksa Lazarević, Prota iz Šopića; Milutin Savić Garašanin; Teša iz Garaša; Vasa Saramanda, iz Bukovika; Mijailo Marković, iz Trbušnice; Nidža Arsenijević, iz Progorelaca; Dobrica iz Darosave; Milovan Bošković, opet iz Darosave; Radojica iz Kruševice; Jeremija Velbabović, iz Čibutkovice; Radovan Stamenić, iz Petke: Jovan Stojković, iz Kuka; i još mnogi drugi.
Među svima tima padala su u oči dva sveštena lica: domaćin, Pop Ranko, i bogovađski iguman Avakum, kome je Ranko padao brat od ujaka.
Rodoljubi ti najpre su se pomolili Bogu, pa je onda Iguman Avakum osvetio vodicu, i sve ih zakleo na časni krst i sveto jevađelje, da će: na novo ustati na Turke, samo dok se Miloš izmakne iz turskih ruku; i da će njega uzeti za vođa ustanku, a ako ne bi hteo, da će ga sami ubiti1.
Posle take zakletve, zaverenici su se razišli svak na svoju stranu, spremati se, i biti neprijatelje, gde se god može.
Kad je takovski ustanak buknuo, Ibšir Đaja-Paša, idući iz Beograda ka Čačku, udario je na Rudovce; tu ga je dočekala četa ustanika, i pročarkala se malo s njegovim ratnicima. Ćaja je, posle toga, treći dan Vaskrsa, spalio Popu Ranku kuću, i sve staje oko kuće.
Nije se potlo ništa dalje saznati o životu Pop-Rankovu. Priča se samo da je bio u prvim bojevima drugoga ustanka, da je dobio konja koji je umeo dići se na stražnje noge, i na njih dve ići kao to ide čovek!
Pop Ranko je umro 1820, i ukopan je sa severne strane stare Baroševačke Crkve. Na grobnoj ploči samo mu se ovo može da pročita:
„Zdje počivajet rab Božji jerej Ranko Dmitrović“.
To je sve.
Neka mu Bog da u raju naselje, a od potomaka neka mu je večno zahvalno sećanje!
- Milutinović, Istorija, 119. ↩︎