Dobrača, Jovan (Dimitrijević) rodio se u selu Dobrači, po kom je i sam prozvan Dobračanin i, najposle, Dobrača.
Za Karađorđeva doba, Jovan Dobrača bio je na glasu marveni trgovac. U protokolu Karađorđevu, br. 1478, zapisano je da je Jovanu Dobrači dan pasoš, da može prodati u Tursku, u jedan mah, 110 volova!
Posle godine 1813, ostao je kod svoje kuće, i vidi se da su ga Turci učinili Knezom u Gruži.
Godine 1815, u samom početku, i Dobrača je bio na onom sastanku u Rudovcima gde je ugovoreno: da se na novo ustaje na Turke, čim se Miloš izbavi iz turskih šaka. A kad je Miloš, izmaknuvši iz Beograda, došao u Crnuću kući, Dobrača i Melentije Arhimandrit prvi su došli i kazali mu šta je ugovoreno.
Kad se oseti pokret u Rudniku, Turci pozovu u Kragujevac sve knezovi na dogovor, a upravo su hteli uhvatiti ih kao taoce. Dobrača ne ode na taj poziv, već skupi 500 Gružana, i pohita pred Ćaja-Pašu. Videći da je Ćaja već prešao u Čačak, Dobrača iskopa šanac do Morave, i tu se utvrdi.
Za čitava trpi meseca, on je svoje Gružane hranio iz svojih koševa, a ostavši s nekoliko stotina fišeka, tako je mudro trošio barut, da je ipak učinio veliku štetu neprijatelju. Iz njegove vojske bio je onaj Vasa Tomić, iz Kića, koji je zgodno Ćaja-Pašu.
I posle rata, Dobrača je ostao starešina u Gruži, nekoliko godina. Tek 16 maja 1822, po svojoj molbi, razrešen je od te dužnosti, i na njegovo mesto došao je Vuk Perišić, dotadašnji momak Kneza Miloša.
Dobrači je, tada, dano objavlenije da ga niko ne sme zadevati, već da mu se moraju svi dugovi pokupiti i predati.
Pod starost je Dobrača bio veoma osiromašio, i još oslepeo.
Knez Miloš, ukazom od 23 februara 1835, br. 532, dao mu je 100 talira penzije na godinu.
Dobrača je umro 5 dekembra 1839, i ukopan je kod manastira Drače. Na njegovoj ploči piše ovo:
„Ovde su kosti mnogo zasluženog vojvode srpskog Jove Dobračanina“.
Dobrača je poslužio svoju otadžbinu i mišcom, i pameću, i tekovinom.
Slava imenu njegovom do veka!