Đorđević Jovan, profesor, književnik, rodio se u Senti u Bačkoj 13 novembra 1826.
Osnovnu školu učio je u mestu svoga rođenja. Posle je produžio školovanje u Novom Sadu, u Segedinu, u Temišvaru, i Budapešti. On je slušao filosofiju i medicinu, ali ovu poslednju nije dovršio.
Godine 1852, postao je profesor novosadske gimnazije. Godine 1863 bio je upravnik putnoga srpskog pozorišta novosadskoga.
Godine 1868, prešao je ovamo u Beograd, gde je u novom pozorištu, kao dramaturg, radio nekoliko godina.
Posle toga, prešao je u gimnaziju za profesora, pa otišao u Šabac za direktora, odakle je došao za profesora u učiteljsku školu, i u vojnu Akademiju, a najposle postao je profesor istorije u Velikoj Školi. Neko vreme bio je i nastavnik Nj. V. Kralju Aleksandru, pa, najposle, neko kratko vreme i ministar prosvete.
Umro je u Beogradu prvi dan Vaskrsa, 9 aprila 1900, posle duge bolesti.
Đorđević je bio čovek po prirodi tih a u radu razborit i smišljen; pisao je lepo, čitko, da mu pisanje može služiti kao pohvalan primer.
Milovao je klasičko obrazovanje, i navaljivao mnogo da prevodi odabrane klasike, ali je u tom slabo odziva nalazio.
O njegovu jubileju donosili su listovi i ovdašnji i onostrani iscrpne beleške o svim njegovim književnim radovima1, i o životu njegovu.
Laka neka mu je crna zemlja!
- Neki su listovi pisali da je Jovan Đorđević tvorac one narodne alegorije „Markova Sablja“. To je u toliko istina, u koliko je on tu alegoriju preradio, a nju je za pozornicu prvi spremio Jovan S. Popović još godine 1848, pa se ona, takva kakva je, nije mogla u docnije vreme igrati na beogradskoj pozornici. Zato ju je Đorđević preradio. To je njegova mešavina u tom komadu! ↩︎