Đurđević Janko rodio se u selu Konjskoj (koje se sad zove Mihailovac), u nahiji smederevskoj.
Janko je bio savetnik za smederevsku nahiju od 1805—1813.
Janko je bio vrlo uvažen čovek i u narodu i među vojvodama.
Njega su obično zvali „Sirotinjska majka;“ u pesmi su mu pevali: „Šiško Janko, sirotinjska majko!“
Toma Milinović za njega ovako veli:
„Prosti starac, sirotinjski otac; On u svačem pravdu govoraše, I nikome još ne ustupaše, Ni mlađemu, niti starijemu, Učenomu, nit’ neučenomu — Kanda ga je rodila Rimljanka, A ne srpska majka Šumadinka!“
Milutinović pak za njega kaže:
„A Đurđević bio b’ znatan Janko,
Da učio s’, kako Bliher slavni!1“
Kad je ono Mladen zatvorio rudničkog vojvodu Miloša, i kad je već bila reč da se ovaj pogubi, starac Janko dođe Karađorđu i rekne:
— Gospodaru! Pokloni mi glavu Miloševu! Ako mi je danas pokloniš, možeš je odseći kad god hoćeš; ako li je danas odseče, sutra ti je uzalud kajati se; ona nikad ne će prirasti za ramena!
— Koekude, odgovori Karađorđe: — i mnogi drugi mole me za njega, pa kad i ti, sirotinjska majko, tako veliš, neka tako i bude! Pustite Miloša!
Knez Miloš je, za ovo, pobratimio Janka, i uvek mu je, za to, bio zahvalan.
Kad je ono knez Maksim Rašković, sav u ranama, suđen u Sovetu, i kad mu je Mladen viknuo da ide u tavnicu, onda je Janko ovako rekao:
„Ne vidite l’, Bog vas ne video,
Da taj čovek kriv ni u čem nije?
A, Mladene, prođide se zala,
Ne vređajde na junaku rana,
Kada mu ih zalečiti ne ćeš!
Niti stojiš, i nogu mu miti!
Junak sudit tek može junaku!“2
Godine 1812 Janko je prebegao preko Dunava, i docnije je, otišao u Rusiju, i nastanio se u varoš Hotinu, gde je i umro 1828.
Sina Jankova, Pauna Jankovića, koji se školovao u Rusiji, dozvao je Knez Miloš k sebi, i dao mu službu u svojoj kancelariji još za života Jankova.
On ga je, od milošte, prozvao Baćuška i Baća.