Živanović Jakov rodio se u selu Obreži, u Sremu, 18 februara 1808, a starina mu je u selu Ključu, u valjevskoj Kolubari.
Osnovnu školu svršio je u mestu svoga rođenja; gimnaziju u Karlovcima, a filosofiju u Pešti, gde je postao i doktor u filosofiji.
Po svršetku škola, bio je profesor u karlovačkoj gimnaziji.
U početku 1834, na poziv Kneza Miloša, prešao je u Srbiju i, posle nekoliko meseca ogleda, Knez ga je postavio za direktora svoje kancelarije.
Sam je pričao, da je u Kragujevac stigao baš u oči Sretenja, i, sutra dan, otišao je u crkvu, na službu. Kad dođe vreme da se čita apostol, ustumaraše se, veli, po crkvi i popovi, i učitelji, i đaci.
Knez Miloš, stojeći u svom stolu, već opaža tu zabunu, i tek što ne zašta:
— More, šta je to?
A svo šta je bilo: đak neki uzeo iz crkve apostol, da se spremi da ga čita u crkvi na Sretenje, pa niti ga je naučio, niti je knjigu vratio crkvi, niti je sam došao na službu.
Videći tu zabunu, Živanović, koji je crkveno pravilo znao vrlo dobro, izađe pred Kneza i upita:
— Je li slobodno, Gospodaru, da ja očitam apostol, bez knjige?
— Slobodno, sine, kako ne bi bilo slobodno; samo ako umeš, odgovori Knez.
Živanović izađe na amvon i očita apostol na izust, kao i iz knjige.
— Aferim, igumane! viknu Knez, radostan što se iz zabune tako lako izašlo. Od toga doba, Knez je Živanovića, gotovo svakad, zvao igumanom.
Kao direktor kneževe kancelarije, Živanović je imao dosta uticaja na mnoge poslove zemaljske. Knez Miloš ga je slao u Carigrad kad se je gradio Ustav za Srbiju 1838, i kad se je određivao Srbiji grb i zastava.
U pitanju o Savetu, Živanović je bio odsudno protivan tačci 17 Ustava, po kojoj je srpskim savetnicima sudila Porta. I, ne mogavši sprečiti da takav član uđe u Ustav, on je napisao svoju ostavku još u Carigradu, pa je je dao, čim je stigao u Kragujevac.
U unutrašnjem trvenju u Srbiji, Živanović je uvek stajao uz Kneza Miloša. To svoje vladanje sam je ovako pravdao:
— Mi došljaci, kad smo uz vlast, na pravu smo putu. Mi vaših domaćih računa ne znamo. U kolu šumadinskom mi možemo igrati, ali je nepristojno da mi, došljaci, u Šumadiji, vodimo kolo!
Za to je stranka, koja je bila nezadovoljna Knezom Milošem, jako mrzila na Živanovića.
Videći da se Srbiji, naročito posle Ustava od 1838, spremaju burni dani, koje nije mogao ni otkloniti, ni razvedriti, i ne želeći imati nikakva učešća u tim događajima, Živanović je, kao što je kazano, još u Carigradu napisao i, došavši u Kragujevac, odmah drugi dan, 5 marta 1839, dao ostavku, i otišao u Srem, gde je živeo kao privatan čovek, ali uvek kao srpski građanin, sa srpskim pasošem.
Godina 1848 izvela je Živanovića iz njegove tišine, i uvela ga je u narodne poslove na onoj strani. Tada je radio sa svim svojski protiv Madžara, sporazumevajući se s Bečom, kao od dva zla manjim, po njegovu mišljenju; jer je verovao da će Beč, najposle, pritisnuti i Madžare i Srbe!…
Godine 1850, vratio se je opet u Srbiju, i postao je bio, najpre, sekretar Saveta pod Stejićem koji je bio Glavni Sekretar: docnije, posle Stejićeve smrti, bio je Glavni Sekretar Savetu, pa onda pomoćnik popečitelju pravde i prosvete.
U ovoj poslednjoj službi, kad je Crnobarac bio popečitelj, Živanoviću se dade prilika da iskaže svoj otpor novoj struji u srpskom jeziku i pravopisu. U dogovoru s ministrom Crnobarcem, koji mu je sve odobravao, otvorio je onu čuvenu raspru s Učenim Društvom oko jezika i pravopisa, koja se je, najposle, svršila pobedom novih ideja.
Pod spoljašnjim blagim, krotkim, čisto nesmeličkim manijerima, Živanović je nosio nepregibnu upornost u svim svojim ubeđenjima: religioznim, političkim, i naučnim. I baš to mu je uvećavalo broj neprijatelja, kojih je, i onako, imao više nego što je zasluživao.
Kao čovek krepke volje, u životu je dočekivao, sa svim stojički, svaki udar koji ga je pogađao, a imao ih je i dosta i vrlo teških. Bio je čovek pošten, činovnik bez prekora, Srbin rodoljubiv. On je verovao u Boga, i verovao je istinski. Na samrti, držeći u rukama Hristovu ikonu, i ljubeći je, govoraše ovako:
— Hriste, Spase moj! Samo dva znana greha imam: verovao sam snovima, i bacao sam karte! Njih mi dva oprosti, molim ti se: Drugo nisam nikad ništa zgrešio!…
Osim velike službene radnje, koja će se, i s književne strane, proceniti tok kad jednom ugleda sveta prepiska Kneza Miloša, Živanović je književnosti srpskoj ostavio ovo:
- M. T. Cicerona tuskulanska ispitanija, s latinskog, 1842, u Beču;
- Opravdanije prevoda Ciceronovih ispitanija, 1842, u Budimu;
- Slovo nadgrobno Knjaginji Ljubici, 14 maja 1843, u N. Sadu;
- Nekrolog Avramu Petronijeviću, koji je preminuo u Carigradu 10 aprila 1852;
- Nadgrobno slovo Dimitriju Isailoviću, umrlom 29 maja 1853, u Beogradu;
- Nekrolog Stevanu Petroviću Knićaninu, 1855, u Beogradu;
- Šta je probitačno za Vojvodstvo Srbiju, i t. d. u Beču;
Osem toga, napisao je, kao odgovor na knjigu Siprijana Roberta Les Slaves de Turquie, sitno zbijenih 48 tabaka rukopisa. Tu je proliveno vrlo mnogo svetlosti na ljude i na događaje iz doba prve vlade Kneza Miloša. Taj se rukopis nalazi u Narodnoj Biblioteci, u Beogradu.
Pred samu smrt, prevodio je Telemaka, ali se ne zna gde je sada taj prevod.
Konservator u svačem, a u narodnosti i pravoslavnoj veri uvek strahujući od tuđinske prevlasti, Živanović ne samo nije primao nikakvu reformu u pisanju, nego je još iz svoga pravopisa, izbacio ć, đ, i dž, pa je njihove glasove izražavao krpeći po dva ili tri slova u jedno. Takim pravopisom pisao je sve svoje privatne stvari, a njim je preštampao i neke Vidakovićeve romane, valjda u nadi da će još ko zamilovati taj tako skrpljeni pravopis; ali sledbenika nije stekao!
U Živanovića bejaše sinčić po imenu Milivoje, krasan detić, odličan đak u 7 razredu gimnazije. Ovaj mladić reče jednom svom dobrom ocu lepu istinu:
— Čuješ, oco?
— Da čujem, Mile!
— Znaš li šta ja mislim?
— Da čujem, sine!
— Ja mislim, da ćeš ti preživeti taj svoj pravopis, i ja se tome vrlo radujem!
On ga pogleda, saže se te ga poljubi u čelo, i reče:
— Ti si, Mile, jedan nestašan brbljivac!
Mladić je pogodio.
Živanović je imao čudnu sudbinu u svojoj službi u Srbiji. Za prve vlade Kneza Miloša, nije ga trpela opozicija, za to što je bio uvek uz Kneza.
Kad se Knez Miloš vrati u Srbiju da, po drugi put, uzme vladu, prijatelji njegovi proteraše Živanovića ne samo iz službe, nego i iz otadžbine. A svi ti prijatelji možda nisu Knezu Milošu, i njegovu imenu, učinili ni onoliko usluge koliko mu je Živanović učinio samo odgovarajući Siprijanu Robertu.
Zlu sreću imaju i ovi dobrosrećni vladaoci: ko njih posipa smiljem, oni ga često zasiplju kamenjem!
Živanović se je na skoro vratio iz progona, i dobio je zvanje predsednika okružnog suda, u Kruševcu. U toj službi ga je i smrt snašla, 9 avgusta 1861, u Beogradu.
Živanović je bio čovek vrlo vredan, i na peru lak: mogao je svakad napisati za trojicu; u odelu je bio uvek čist, u besedi jasan, u ophođenju vrlo uljudan.