Zagla Đorđe rodio se u selu Blacu, u Makedoniji.
Prvih godina, po srpskom ustanku na dahije, Zagla je, sa svoja tri brata: Dimitrijem, Pavlom, i Todorom, došao u Srbiju, i stanio se u Smederevu.
Nije prošlo mnogo posle toga, a mi Zaglu vidimo kao prvog buljubašu, u Smederevu, pod komandom Vujice Vulićevića.
Docnije, kad se je Smederevo, s nekoliko sela do reke Ralje, odvojilo od nahije, i postalo za sebe upravna celina, onda je toj celini postao vojvoda Vule Ilić Kolarac, a Đorđe Zagla ostao je i pod njim kao prvi buljubaša.
Zagla je bio čovek junak, i odlikovao se je u mnogim bojevima, a i rana je teških bio dopao. Osobito se hvali njegovo junaštvo i dosetljivost u boju na Suvodolu 1809, kad je, za svojim vojvodom, Vulem Kolarcem, jurnuo u tursku vojsku, te je zbunio, vičući turski:
— Pobegoše Turci! Pobegoše Turci!
I u tom boju je ranjen u trbuh; ali ni ta rana nije bila samrtna.
Posle srpske propasti 1813, Zagla je, sa svojom braćom, prešao u Mitrovicu (Sremsku), i otpočeo trgovati. Braći njegovoj trgovina je išla za rukom, a njemu nije, te se mane posla koji mu nije donosio nikakve koristi, nego je sedeo, i živeo od onoga što je bio u Srbiji stekao i u Mitrovicu preneo.
Kad je Srbija, pod Knezom Milošem, na novo ustala na Turke, i kad se stanje stvari okrenulo sa svim na dobro, Zagla ostavi Mitrovicu, i vrati se u Beograd. Tu je, kao zaslužan čovek, dobio izdržanje iz državne blagajnice, i živeo je u svojoj kući od svakoga uvažavan i poštovan.
Za Đorđa Zaglu ima priča koju nije šteta pribeležiti. Živeći u Beogradu, Zagla je imao prijateljicu bulu, koju su zvali Badža. S ovom svojom prijateljicom, Zagla se razgovarao cvećanim jezikom na ovaj način: kad on hteo što da kaže prijateljici svojoj Badži, on bi uzabrao cvet, koji kazuje njegovu misao, i koji hoće da joj pošlje, zavio bi ga u maramu, pa bi tu maramu vezao svome psetancetu oko vrata. A pseto, naučeno, otišlo bi Badži, i od nje bi, na takav isti način, odgovor donelo!
Đorđe Zagla umro je 30 novembra 1847, i sahranjen je kod Markove Crkve, u Paliluli.