Avakum Đakon

Avakum Đakon rodio se u Bosni, blizu manastira Moštanice, od prilike, godine 1794.

Knjigu je učio i zađakonio se u manastiru Moštanici, kod duhovnika Đenadija Šuvaka.

Posle nekog vremena, turska sila i razne globe dodijaju duhovniku Đenadiju, i on, sa sinom svojim Stojanom, koga je rodio dok je bio mirski sveštenik, i s ovim Đakonom Avakumom, ostavi Moštanicu, i pođe u svet, da traži kakvo mirnije mesto. Za njima trojicom pođe i starica Avakumova majka, koja, sem toga sina, nije imala nikoga od roda.

Pešice su svi četvoro prešli celu Bosnu i Rujno, pa su se, najposle, stanili u Trnavi, u manastiru Blagoveštenju, kod igumana Pajsija Ristovića, koji je tada bio ostao u manastiru gotovo sam, te je njih jedva dočekao, da mu pomognu i u crkvi, i u parohiji, i u domaćim radovima…

Ne lezi vraže, na skoro po njihovu dolasku, buknu ona nesrećna Hadži-Prodanova buna, te Turci dođoše, uhvatiše Pajsija, Đenadija, sina mu Stojana, i Đakona Avakuma, na ih sve okovane oteraše u Beograd, i baciše u tamnice.

Pajsija, s velikih brojem drugih Srba, nabiše Turci na kolac najpre, pa je onda bio red na Đenadija, na njegova sina Stojana, i na Đakona Avakuma.

Đenadije, da bio sačuvao glavu sebi i sinu svom, dogovori se s ovim, pa zajedno izjave da hoće da se poturče. Pozovu na to i Avakuma, ali on ne htede.

Turci Đenadija i sina mu odmah oslobode, te se oba poturče, i otac se nazove: Mula-Salija, a sin Redžep1.

Đakon Avakum bio je mladić neopisane lepote. Turci su veoma želeli poturčiti ga; i sklanjali su ga i rečma i obećanjima, da pređe u njihovu veru; ali ga nikako nisu mogli skloniti.

Najposle, kad je došao čas da se pogubi, dali su mu da ponese kolac, na koji će ga živa nabiti, a on je, noseći ga beogradskom ulicom, iz glasa pevao ovako:

„Nema vere bolje od Hrišćanske!
Srb je Hristov, raduje se smrti;
Strašni Božji sud i Turke čeka,
Pa vi čin’te što je vama drago!
A skoro će Turci dolijati,
Bog je svedok i njegova pravda!“

Crna njegova majka, baš u taj strašni čas, pristupi mu, i stane ga nagovarati da se poturči, te da sačuva svoj život, a Bog će mu oprostiti, pošto to čini od goleme nevolje!

Na take reči, soko mladić vikne na novo pevati, i pesmom majci odgovarati:

„Majko moja! na mleku ti hvala!
Al’ ne hvala na nauci takoj!
Brzo ćeš se obradovat’ sinu,
Dok pred Božje izidemo lice;
Smrt izbavlja od svakijeh beda;
Cvet proletnji tek za zimom ide.
Blago tome ko ranije umre;
O manje je i muke i greha,
Pa što kome Bog i vera dadne;
A još ima braće na svijetu!“

Došavši na samo mesto pogibije, Turci opet uzmu sklanjati Avakuma da se poturči, te da tako mlad ne umire pre vremena.

— A, zbilja, reći će mladić, smešeći se: — umiru li i Turci kad god?

— E, pa umiru, da Bog me!

— Onda je sve jedno, à pre, à posle: što pre umrem, o manje mi je greha…

Videći ovoliku tvrđu u veri svojoj, i ovoliko neplašenje od smrti, Turci mu se smiluju, te ga ne nabiju živa na kolac, nego mu srce probodu nožem, pa ga, mrtva, nabiju na kolac, i usprave među ostale mučenike, pored puta koji je od Stambol-kapije vodio k Terazijama?

Tako je junački svršio svoj život mlađani Đakon Avakum!

Slava mu do veka!

  1. I Đenadije i sin mu, uz časni post, godine 1815, prebegnu u Zemun, pa Đenadije ode Mitropolitu Stratimiroviću, i ispovedi mu što je u nevolji učinio. Stratimirović ga pomaže sv. mirom, i da mu vlast, osem liturgije, sve druge službe da može služiti. Docnije se je Đenadije sa sinom nastanio u Nemačkoj Gradiški gde su, posle tri godine, oba umrli. ↩︎