Janković Aleksa, rodio se u predgrađu Fabrici, u Temišvaru, u Madžarskoj, godine 1806.
Otac njegov Mita, bio je, po zanatu, abadžija, veoma sirotnog stanja, i, u poslednje vreme, crkvenjak u temišvarskoj gradskoj crkvi.
Osnovnu školu, i gimnaziju, Janković je svršio u mestu svoga rođenja, pa je onda, s preporukom g-đe Savke Nikolićke, kćeri Kneza Miloša, prešao 1834 u Srbiju, došao u Kragujevac, i postao pisar u okružnom sudu. Iz suda je, docnije, uzet u Kancelariju Kneza Miloša.
Posle nekolike godine, zaštedivši nešto para, siđe, s Knezom Milošem, u Topčider, pa tu da ostavku, i ode u Eperješ (Prešovu) te svrši prava.
Godine 1838 položio je u Pešti advokatski ispit pa, 1839 nanovo pređe u Srbiju, kao advokat. Nu na skoro opet uđe u državnu službu, postavši najpre sekretar varoške uprave u Beogradu, a posle sekretar Kneževe Kancelarije.
Godine 1840 Janković je bio u Carigradu s Knezom Mihailom.
Po povratku Kneževu iz Carigrada, kad se ono narod uzbuni protiv Vučića i Petronijevića, te se oni čak moraše skloniti u turski beogradski grad, a Knez Mihailo se, s centralnom upravom vrati u Kragujevac, Janković ne hte vraćati se u Kragujevac, nego osta u Beogradu bez službe, kao privatan čovek.
Godine 1842, kad je Vučić, preko Pančeva, i Smedereva, otišao u Kragujevac, da zauzme topove i vojsku, s njih je bio i Aleksa Janković. Na taj način, Janković je svojim očima gledao ono što se je tada događalo od Metina Brda preko Žabara do Vračara iznad Beograda.
Pošto je Knez Mihailo ostavio zemlju, i u Srbiji se uredilo novo stanje, Janković je postao direktor Kneževoj Kancelariji.
Docnije je bio, neko vreme, Popečitelj Pravde i Prosvete, pa se opet vratio na direktorsko mesto, u Kneževoj Kancelariji.
Pred krimski rat, Aleksa Janković je bio poslan u Beč da, po uputima srpske vlade, gleda kod ruskog poslanika obezbediti Srbiji kakve koristi u onom lomu koji je Car Nikola spremao na Balkanskom Poluostrvu, a koji se je, posle, svršio u Sevastopolju. Tu je Janković tražio: „da se Srbiji pridruži Bosna, Hercegovina, i Stara Srbiji, kao zemlje koje i jesu jedno s njome, i da se ona proglasi za Kraljevinu.“
u početku 1857, vrlo kratko vreme, bio je Predstavnik i Popečitelj spoljašnjih poslova, a za tim je otišao u Savet, kome je ono redovni član.
Kao popečitelj spoljašnjih poslova, Janković je muški branio i prava Srbije, i prava svakoga Srbina na po se. Evo tome jednog malog svedočanstva:
D-r Ilarion Anđelković, kupivši redovnim putem od Turčina mesto na varoškom šancu, počne zidati kuću. Turski paša iz grada, koji se starao i šanac oko varoši proglasiti kao sastavni deo gradskih utvrđenja, pošalje nizame, te doktoru rasteraju majstore.
Anđelković potraži zaštite u srpske vlasti. Ta stvar, svojim putem, dođe pred Jankovića, kao popečitelja spoljašnjih polova. I on je ne raspravlja, kao što se do njega radilo, ne šalje paši terdžomana da pita: šta je to bilo, i da ga moli da odustane od take radnje; nego sedne i, svojom rukom, srpski, napiše paši pismo, pa zapovedi svom ćatinu, da to pismo prevede tačno na turski jezik, i da ga odnese paši. U pismu, kratko reći, kaže paši ovo: „Zapovedno sam da doktorovi majstori nastave svoj rad, a naredio sam, da u kasarni bude spremna vojska, koja bi, čim ko uznemiri majstore, došla, i silu odbila silom!“
Paša se je odmah trgao, i Dr. Anđelković je načinio svoju kuću, koju je posvetio „Pogledu“1!
Na kraju godine 1858, kad se Obrenovići vratiše u Srbiju, Janković, u prvi mah, osta bez službe. Ali, kad Knez Mihailo, po smrti svoga oca, 14 septembra 1860, primi vladu, Janković dobi penziju po zakonu i, od toga doba, živeo je koje u Beogradu a koje u Pančevu.
Godine 1862, posle bombardanja Beograda, beše jedno vreme, kad je Knez Mihailo odsudno mislio da zavojšti na Tursku. Pripremajući se za taj rat, Knez se je najviše brinuo za vrhovnoga vojvodu srpskoj vojsci. U to vreme, nalazio se je u Pančevu austriski pukovnik Biga, dobar Srbin, čestit čovek, koga je Knez Mihailo poznavao još dok je bio u Beču. Knez se ustavi na imenu toga odličnoga Srbina, i zaželi ponuditi mu, u slučaju rata s Turskom, vrhovnu komandu nad svom srpskom vojskom. Ali je bila muka: kako da se Biga o tom upita?
Kako je, u ono vreme, od svih ministara jedini Nikola Hristić bio ratoboran tako kao i Knez, to je ovaj s Nikolom najviše i vodio svoje tajne razgovore o ratu. On dakle Hristića upita:
— Ima li kakva god načina, da se Bigi kaže moja namera, i da se sazna šta on o njoj misli?
— Ima, odgovori Nikola odmah: — samo ne znam hoće li Vaša Svetlost primiti čoveka, koji bn tu mogao biti udesan posrednik:
— A koji je taj čovek?
— To je Aleksa Janković; on s Bitom živi kao s bratom; svaki su dan zajedno. On ga može upitati za sve što želite znati, a da nikom ništa ne padne u oči.
— Janković jeste iz logora mojih protivnika, rekne Knez: — ali je on pošten čovek, i istinski patriot: njemu se to može poveriti. Poručite mu da dođe!
Janković dođe. Primi od Kneza Mihaila poslanstvo, i ode Biti i kaže. Posle nekoliko dana, vrati se, i donese ovakav odgovor:
— U austriskoj vojsci, rekao je Biga: —ja ću skoro biti đeneral; imam, dakle, lep položaj, a država se je i za moju decu postarala. Sve to ja bih ostavio, kad bih verovao da mogu učiniti Srbiji dobro. Ali se ja bojim neuspeha kod sve svoje dobre volje. Ja sam naučio komandovati regularnom vojskom, a u Srbiji je vojska narodna: ja nju ne ću znati, ona meni ne će verovati, i tako može biti zlo, i kletva će pasti na moje ime! Za to se ne mogu primiti. I molio bih Kneza da nikakva stranca i ne uzima za vrhovnoga vojvodu, već neka uzme domoroca, koji zna svoj narod, i koga narod zna! Taj će uvek uraditi više. A ja ću, nižih oficira, ako za treba, puštati svakad“.
Poslednje dane svoga života Janković je proveo u Beogradu, na ime u Starom Zdanju, gde je i umro 10 juna 1869, i sahranjen je kod palilulske crkve.
Dokle su njega, u velikoj beogradskoj crkvi, opevali, grunula je na Beograd taka oluja s kišom, kakvu donde ni najstariji ljudi nisu zapamtili.
Janković je ono srednjega rasta; punih, velikih, krupnih brkova; izbuljenih očiju, a glasa pocepana. Idući, bio je svakad malko pognut napred, kao da je malo poguren.
Osem srpskoga jezika, govorio je i pisao: nemački i latinski; a razumevao je francuski, madžarski, i vlaški. francuski je znao i kako se zove svaka čivija u kola, ali je knjige čitao onako kako su napisane, na priliku, nous (nous) vous (vous), i t. d.
Aleksa Janković bio je čovek vrlo pošten, vrlo pametan, i sposoban za poslove.
To je jedini ministar, kome je bilo dati ostavku, kao popiti čašu vode!
- Danas te kuće nema; srušena je, kad je Beograd regulisan. ↩︎