Jovanović Mijalko rodio se u selu Rataju, u kruševačkoj župi.
Zanat kujundžiski naučio je u Nišu, pa je, docnije, kao majstor, radio u Kruševcu, a posle u Jagodini.
Karađorđe, imajući potrebu da mu se svrše neki kujundžiski poslovi, bio je najmio neke majstore iz Stare Srbije, pa Mijalka Jovanovića, iz Jagodine, postavi za nastojnika nad tim radnicima.
U Topoli, na tom poslu, ostao je Mijalko čitavu godinu dana.
Posle toga, Karađorđe ga je postavio buljubašom u Jagodini.
Za ratovanja, Mijalko se je mahom nalazio na Deligradu, i na Topoljaku.
Godine 1813 ostao je u Topoljaku dugo, i po što je Karađorđe bio otišao iz Srbije.
Ostavivši šanac topoljački, Mijalko se provere do Save, kod Velikog Dubokog, te se onde preveze u Srem.
Kad tamo, a Nemci traže oružje; Mijalkovo oružje pak sve je bilo izvezeno srmom i srebrom. Mijalko se, u čas, doseti, pa skine sve karike i sve druge ukrase i zadrži sebi, a oružje im da.
Porodicu svoju našao je čak u Beloj Crkvi.
Godine 1815, čim se je digao Knez Miloš, Mijalko je prešao, i Knez Miloš ga je postavio za kneza u Jagodini. Kao takoga, više puta ga je slao u Niš, i u druga mesta, k turskim pašama, jer je Mijalko dobro znao turski jezik.
Posle ga je poslao u onu narodnu kancelariju u Beogradu, koja je uređena, zdogovorio s Marašlijom, 1815.
Tu je Mijalko ostao dugo.
Knez Miloš mu je pisao vrlo često da svrši sad ovaj, a sad onaj posao. U pismima svojim, Knez ga naziva: Mijalko Kujundžić.
Godine 1835, Mijalko je bio „ispravnik“ u Jagodini.
Godine 1838, kad je već bio star i slab, Knez Miloš mu odredi 160 talira penzije na godinu, a sina njegovoga, Stevču Mihailovića, postavi za kapetana u Jagodini.
Mijalko Jovanović umro je u Jagodini 8 novembra 1849, i sahranjen je u jagodinskom groblju, u svojoj grobnici.