Karađorđe Petrović

Karađorđe Petrović, rodio se, 1752 godine, u selu Viševcima, pod peticom planine Golubice, na desnoj strani reke Rače. Ocu mu je bilo ime Petar, a zvali su ga najviše Petronije; majci mu pak bilo je ime Marica! Oboje su bili umrla sirotinja.

Iz Viševaca Petar se, docnije, preseli u Žabare. Tu je selo nekoliko godina, plaćalo za njega danak. Najposle se to selu dosadi, te mu kmet žabarski, Radivoje Stanković, zapali onu veselu na sohama kućicu; i on se odseli u Baničinu, da čuva košnice nekom Fazlibaši, Turčinu, iz Palanke.

Đorđe, dok je bio dete, kažu da je najvoleo graditi od zove pucaljke i puške, i gađati iz njih. Da samo dvoje dece ima u svemu selu, veljaše pokojni Jokić, po kazivanju Đorđeve majke, skupilo bi se i njih dvoje oko Đorđa da se igraju s njime.

Kad je Petar stao u službu kod Fazlibaše, da mu čuva košnice, Đorđe je već bio šiparac. Fazlibaša uzme i njega za seiza svojim konjima.

Fazlibaša je bio veliki „kesedžija“, ili lupež. On je mnoge Turke putnike poubijao. U taj njegov rad ušao je, kroz kratko vreme, i nehotice i Đorđe. Ali se to propta i Turci počnu zuckati da to čini „ono Vlaše kod Fazlibaše“, jer na ovoga Turci nisu hteli, ni smeli javno to kazivati.

Da se skloni od te sumnje, Đorđe izađe od svoga gazde Turčina, i pređe u selo Zagoricu, zajedno s ocem i majkom. Živeći tu, zamiluje devojku Jelenu, iz sela Masloševa, oženi se njome, i s njom je posle živeo do smrti.

Đorđe je imao nekoliko koza i nekoliko brava svinja. Jednom ih je čuvao pod visom, na kragujevačkom drumu. Svinje su mu pasle pokraj puta, a on je, sedeći u lugu, šarao jednu preslicu. Drumom udari Turčin na konju, i za njim je išao hrt i tri kera. Kerovi nalaju na svinje, a svinje se zgrokću na njih. Turčin potegne iz pištolja i ubije jedno svinjče, pa na novo natutka kerove na svinje. Svinje su se izmicale od kerova, a sve bliže se primicale k Đorđu. Za njima su natrčavali kerovi. Đorđe ostavi preslicu, koju je šarao, potegne iz puške, i ubije jednog kera. Ker: kavi, kavi, kavi, te pred gazdu padne i — krepa! Turčin se sad naljuti, pa se vrati i stane nemilice tući svinje. Đorđe, videvši to, ostavi i preslicu i svinje, strči dole na ćupriju, i zasedne, s ove strane reke, za jedan klen. Turčin naiđe. Taman konj stupi prednjim nogama s ćuprije na zemlju, a Đorđe opali, i aga se stropošta. On ga, brže bolje, svuče pod ćupriju, pa otrči malko niže u vodenicu Panteliji Vodeničareviću, i kaže mu što je učinio. Pantelija mu da mericu žita da odmah namami svinje, da onu krv preriškaju, a drugo sve da sakrije kud zna. Đorđe tako i učini: Turčina iseče na komade, pa spusti ozgo u jedan šupalj grm, a oružje, odelo, i konja odvede Fazlibaši u Palanku. Đorđe je znao da je ovaj Turčin pravi lupež, pa se, za to, nije ni bojao da će ga izdati, nego mu kaže sve što je učinio. Đorđe i ostane u Palanci neko vreme, pa se, posle, opet vrati u Zagoricu kući.

Među tim se učesta govor o tom ubistvu, i Đorđe se poboji da ga Turci ne uhvate. Za to se spremi da beži u Nemačku sa svom svojom porodicom, i jednim pobratimom. Krenu se, dakle, i dođu do između sela Lisovića i Guberevaca, u beogradskom okrugu. Ovde se starac Petar, otac Đorđev, nešto pokaje, i ne htedne ići dalje, već nagne da se krati natrag.

Svi se nađu u čudu.

Ako se on vrati, i kaže, potera će za njima onaj čas, ljudi će izginuti, a žene i deca otići će u ropstvo! Svi navale moliti starca, da pođe s njima bar do Save, dok oni pređu na onu drugu stranu, pa, posle, nek ide kud mu je volja.

Petar ne htene ni to, nego nagne da ide u svoj zavičaj.

— Ubite ga, rekne, najposle, Marica, mati Karađorđeva: — sva grehota na moju dušu! Volim za njega jednog odgovarati Bogu, nego da ove ovolike porobe Turci. Đorđe pogleda u svoga pobratima Iliju N., koji potegne iz pištolja, i oca Đorđeva ubije na mesto. Posle su ga zatrpali tu u nekoj Crvenoj Jaruzi.1

Prešavši u Srem, upute se u manastir Krušedo. Tu se Đorđe najmi da čuva šumu, a mati i žena mu da muzu manastirsku stoku.

Nije ni dve godine sastavio tu, pa se vrbuje u vojnike, i ode u Sombor. Tamo se pokaje što je uradio, pa se, preko Bačke, vrati u Srez, te vidi svoju porodicu, i kaže joj da hoće da ide u Srbiju. I tako dođe u selo Popince. Tu ga zateče dan, a on se zakola u slamu seljaka Mesarovića, da ga ljudi ne bi opazili. Pred veče, dođe domaćica da načupa slame i, videći njega, poviče:

— Ko si ti? Šta tražiš tu?

— Po Bogu sestra da si, ćuti! rekne joj Đorđe: — ja čekam mrak, pa ću otići, nego me nemoj prokazati!

Žena uze slame, i ode u kuću. Malo docnije izađe pred kuću k mužu, koji nadeljavaše osovinu za kola. Progovori mu nešto, pa opet ode u kuću. Čovek odmah ostavi svoj rad, pa se diže hodati tamo amo po avliji, dokle dođe do slame. Videći u slami Đorđa, rekne mu nabusito:

— Šta radiš tu?

— Po Bogu brat da si, nemoj me prokazati; ja begam, i samo čekam mrak, a nikom zla učiniti ne ću.

Gazda mu rekne da ide za njim u kuću.

Đorđe se stane moliti da ga ne kreće, ali, onaj, najposle vikne:

— U kuću! Ili će biti zlo!

Videći se tako na nevolji, Đorđe uzme torbu i pušku, pa za gazdom te u sobu.

Gazda zatvori vrata na sobi, a sam izađe na polje, te kaže ženi da zakolje kokoš i da zgotovi večeru.

Posle se vrati k Đorđu, i razgovarao je s njim do večere. Pošto su večerali, i pošto se dobro smrklo, Đorđe rekne:

— Puštaj me, po Bogu brate, da idem!

— Čekaj, nije vreme! odgovori gazda.

Valjalo je pokoriti se i čekati. Tek posle dugoga razgovora, reče gazda:

— Hajde, vreme je!

Đorđe uzme svoju torbu i pušku te pred kuću, a tu čekaju kola s tri konja. Domaćin uzme najpre Đorđevu torbu i pušku, i zakopa obe u seno, posle rekne njemu te legne, pa ga zatrpa senom, i ozgo preko njega veže užetom. Sad opali konje i pohita što može brže.

Kad bi na straži, stražar viknu:

— Stoj!

Gazda mu reče dve tri bezobrazne reči, pa ošinu dalje. Ovako prejuri preko Šimunovaca, Deča, i dođu u Progare, na Savi. Celo selo prođe na se ustavi kod jedne krajnje kuće. Viknu dva tri puta; domaćin ču, na iziđe, i upita:

— Ko je?

— Ne laj! odgovori mu Mesarović, koji već reče Đorđu da slazi s kola. Domaćin, videći Đorđa, upita na novo:

— Ko ti je ovo?

— Ne laj! odgovori opet Mesarović. Sad sva trojica uđu u sobu, i počnu na novo jesti i piti. U tom i svane.

— Puštajte me, rekne Đorđe: — ako Boga znate!

— Ćuti, nije vreme! odgovore mu oni.

Tek u neko doba dana, vikne Mesarović Đorđu:

— Hajde!

Đorđe uzme pušku i torbu te u avliju, a avlija se spušta baš do u Savu. Na vodi je stajao čun, i u čunu momak.

— Srećan ti put! reknu ove gazde Đorđu.

— Ostajte s Bogom? odgovori on, i uđe u čun. U čunu vidi da su mu ti dobri ljudi spremili: komad slanine 2—3 oke, veliki hlebac, čuturu vina, i čuturu rakije. Momak ga preveze na Zabrežje, pa se vrati.

Sad je Đorđe već bio na svojoj zemlji, i odmah nađe šestoricu druga, među kojima i svoga staroga poznanika Vasilja iz Bajevca, i otpočne četovati.

U ovom četovanju, okupi ga jednom potera, da mu nije nigde dala stanka. Đorđe se vine ko selu, gde se potera najmanje nadala.

Tu dođe k nekom izvoru, napije se vode, pa sedne u bregu više izvora da se odmori. Eto ti babe sa sudovima na vodu.

— A kakva je, strina, to gungula po selu, upita je Đorđe?

— Ta onaj Crni i nebeli Đorđe, odgovori baka: — odmetnuo so, pa ga, eto, traže da uhvate.

Teška su osećanja tada ispunjavala Đorđevu dušu. U svojoj tolikoj zemlji, on nema nigde stanka, ni mira, pa mu se učini da mu još i ova baba staje na muku.

— A poznaješ, li ti, strina toga crnoga i nebeloga Đorđa?

— Ne poznajem, sinko; nisam ga nikad videla, aratos ga bilo!

— E, po duši te, sad me poznaj dobro! rekne on, pa ospe kamenjem gađati babi sudove tako da joj, boj se, ni glava nije ostala zdrava…

Sam je, docnije, pričao da je od ove babe, prvi put, čuo da ga zovu Crni Đorđe: — ama sam joj, dodavao je, i platio za to!

Među tim se Austrija zarati s Turskom. Na Zabrežju pređe pukovnik Mihaljević, i stane kupiti Srbe u vojnike dragovoljce, a sve četničke harambaše pozove na predaju, ostavivši im 3 meseca roka. Karađorđe i njegova družina ne htednu se predati. Posle tri meseca, okupi ga potera, te mu, u selu Radljevu, ubije jednoga druga, i njega rani u desnu ruku. Izlečivši ranjenu ruku, ma da je do smrti u tu rubu ostao malko bogaljast, Đorđe počne opet četovati. Ali ga potera okupi opet, i, u selu Borku, uhvati njega i 6 njegovih drugova, i sve ih odvede Mihaljeviću. Sud je ono kratak: sve na vešala! Ali, dok je sreće, nije štete: Radič Petrović, iz Ostružnice, koji je ranije bio stupio u dobrovoljce, i već postao kapetan kod Mihaljevića, zavoli Karađorđa, a ovaj ga još poočimi, te nastane u pukovnika, i ovaj mu pokloni Đorđa. A tri njegova druga obesi odmah, drugu trojicu pak pošalje u zatočenje u Baju, gde su dva umrla, a jedan se je izbavio, i vratio u Srbiju.

Đorđe postane buljubaša nad četnicima, kod kapetana Radiča, i išao je, s austriskom vojskom, na Požegu, na Čačak, i na Karanovac. Kad je bio u Studenici, zapovedi mu se da sprovede mošti Sv. Kralja do Beograda, a odavde u manastir Kovilj.

Po utvrđenju mira između Austrije i Turske, Karađorđe je ostao u Srbiji, sklanjajući se da se ne bi često sretao s Turcima. Sad je već bio, u Topoli, načinio kuću i tu je živeo.

Godine 1796, marta 25, na Blagovesti, Karađorđe ode u manastir Blagoveštenje, u Rudniku, arhimandritu Gligoriju, ispovedi se da je oca ubio, moleći se: da ga duhovnik, s narodom, u crkvi, oprosti! Tada je bio doneo za podušje ocu 200 oka hleba, 200 oka rakije, 200 oka vina; manastiru je pisao vola, a arhimandritu dao pet dukata.2

I arhimandrit, s narodom, rekne, u tri puta: „Neka mu je prosto od nas i od Boga“!

Kad je Mustajpaša, „sirotinjska majka“, savlađivao baše i janičare i odupirao se Pazvandžiji, carskom odmetniku u Vidinu, onda je i Đorđe bio jedan od onih buljubaša koji su imali buruntiju da mogu voditi po 70 momaka Srba, te braniti Mustajpašu ili carsku stranu od odmetnika Pazvandžije.

Kad Dahije udave Mustajpašu, i vlast nad Srbijom prigrabe u svoje ruke, Đorđe se opet odmetne i stane četovati jer, pod vladom Dahija, nije mu bilo drugojače života.

Četujući, Đorđe je smišljao i dogovarao se s pouzdanijim ljudma: kako bi se jednom suzbila ga turska sila i bezakonje.

Kad od jednog malog slučaja u Topoli, u drugoj poli januara 1804, seljaci odreku turskom handžiji Ibraimu poslušnost, i ovaj pobegne u Kragujevac, Đorđe se nađe tu, i, 20 januara, u Orašcu, bude izvikan od svih ustanika za vođa narodnom ustanku.

Od toga dana, do 21 Septembra 1813, život Karađorđev i život Srbije jedno su isto.

Stavši glavarom narodu, i izrazom narodne misli, Karađorđe je munjevitom brzinom krenuo iz sna srpsko pleme, i džinovskom mišicom zaljuljao svu golemu tursku carevinu. Gvozdenom disciplinom, davao je, skoro deset godina, otpor svoj sili janičarskoj pa i sultanskoj: oteo je Beograd, i druge gradove, očistio svu Srbiju od Turaka, uredio vojsku, postavio sudove, otvorio škole, i, rečju vaskrsao prava srpskoga naroda na novi život!…

Godine 1813, septembra 21, Karađorđe je ostavio Srbiju, prešao u Zemun i, posle toga, tumarao od nemila do nedraga, kajući se što je učinio, i plačući za svojom otadžbinom, ali dockan.

Godine 1817, u leto, ne zna se ni zašto ni krošto, Karađorđe ostavi Besarabiju, gde je boravio, dođe prerušen u Srbiju, i javi se smederevskom Knezu Vujici Vulićeviću, koji ga skloni u Radovanjskom lugu, na trlu Dragića Vojkića, u smederevskoj Jasenici. To je baš blizu Baničine, onoga mesta gde je Đorđe, nekad, svoje detinjstvo provodio.

Srbiji je, tada, trebao mir, a grčka eterija tražila je ustanak na Turke. U taj mah je banuo Karađorđe… Ovaj dolazak značio je novi rat „do istrage srpske ili turske“.

Nastupio je bio trenutak teškoga kušanja za svakog rodoljuba: otadžbini je trebalo dati mira; grčke eteriste želele su rata, da tursku silu pocepaju, te da Grčkoj bude lakše, a Karađorđu je pripala zahvalnost!…

Ali je neumitna sudbina svakom ko zemlju svoju ostavi, Ko narod napusti, u času najveće nevolje!…

Merilo se je malo ljuljalo, pa najposle preteže na jednu stranu, i glava Karađorđeva bi odsečena noću između 12 i 13 jula 1817 godine.

Glava je njegova odnesena u Beograd Knezu Milošu i veziru Marašli-Ali-Paši, tu je oderana, pa poslana u Carigrad, a telo je, najpre, opevao pop Vučko Popović iz Adžbegovca, pa je ukopano onde gde je poginuo.

Posle nekog vremena, kosti su Karađorđeve izvađene odande, prenesene u Topolu, i sahranjene u crkvi topolskoj.

Na Karađorđevu grobu ima crvena ploča, s ovim zapisom:

„Ovde leže kosti Georgija Petroviča, podavšago srpskomu narodu načatok ko izbavleniju u 1804 letu; bivšago, po tom, verhovnim voždem i gospodarom do 1813 leta togože naroda. A u ovom, naveden intrigama neprijatelja srpski, uklonisja u Austriju, i otuda, posle jednogodišnjega aresta, preselisja v Rosiju, gdje s vozmožnoju počestiju od pravitelstva primljen; i neizvesno iz kakova uzroka izbeže otuda, i v Srbiju vozvratisja, i ovde od turskoga pravitelstva usečenijem glave života lišisja meseca julija 1817 god“.

Karađorđe je bio stava vrlo visoka, tela vrlo snažna, lica okrugla, masti preplanute, nosa podugačka, očiju malih, ali živih, čela visoka. Glas mu je bio tanak, kao glas u žene; govorio je obično vrlo malo, ali se je, nekad, u povoljnom društvu, mogao razveseliti; i tada bi igrao u kolu, i nagonio i druge da se vesele, da igraju, i da pevaju. Kad bi ćutao i mislio, obično bi grickao nokte na prstima svojim.

„On nikad nije ni sekao svojih nokata, veljaše Jokić: — jer ih sve izgrize zubima, osobito kad nešto mnogo misli, i kada je brižan. Uz drugu ili treću reč, govorio je „Koekude.“ Nepoznatom čoveku, ma i starijem od sebe, kad bi ga hteo pozvati, imao je običaj reći „Momče“!

Sva mu je psovka bila:

— Po duši ga!…

Ali je za to, u deljenju pravde, bio oštar do strahote.

Đorđe je, u trenutku kad se njegov rođeni otac priklanjao više k sadašnjosti nego k budućnosti, rekao svom pobratimu da ga ubije, kao zlotvora, a pričalo se je mnogo o njegovom strahovitom pištolju. Neka to sve ostane; ali jedno valja ovde kazati.

U Topoli, baš prema donjoj severnoj gradskoj kuli, Karađorđe je imao magazu sa solju i drugom robom, koju obično kupuju ljudi seljaci.

Jednom, polazeći na vojsku, Karađorđe zovne brata svoga Marinka i rekne mu:

— Koekude, evo ti magaze, pune kao oko! Sedi i prodaji što se može. Kad se vratim, pokazaćeš mi račun, i daćeš mi pare!…

Karađorđe ode da se bije.

Marinko osta da prodaje.

Ovde valja kazati da je Marinko, ma da je već imao ženu decu, bio čovek vrko raspuštena vladanja. Đorđe je, do toga doba, više puta morao raspravljati tužbe koje su na njega dizali seljaci s nevaljala vladanja njegova.

Posle nekog vremena, vrati se Đorđe kući. Magazu nađe gotovo praznu, a u Marinka ni groša: On robu prodao, pa novce potrošio!

Đorđe, videći to, sav pozeleni.

Za nesreću oba brata, baš u onaj mah kad je Đorđe u magazi tražio račun od Marinka, dođe žena neka, odande iz sela, i potuži se na Marinka, da joj je napadao kćeri na obraz.

– Zar ti, Đorđe, reče žena ta: — teraš nekrštene Turke, a u Topoli si ostavio brata Marinka, koji je gori od najgoreg Turčina?

Đorđe na to ne reče ništa; nego se maši rukom te uze s gomile jedan konopac koji, savijen, ležaše na ćepenku za prodaju; načini od konopca zamku, i namače je na vrat nesrećnom svome bratu, koji drkćući stajaše tu, čekajući šta će ga snaći. Đorđe ga privede kapiji od kule, koja se je skoro bila dovršila. Uz kulu su još stajale majstorske skele, a kuli po vrh vrata štrčala je iz zida jedna greda. Đorđe pogleda u momka Aleksu Dukića. Dukić razume crnu zapovest, pa se odmah pope uza skele do one grede što štrči iz zida, nad vratima. Đorđe mu baci oba kraja od konopca, da obavije oko grede, da zategne, i da zaveže.

Nesrećni Marinko drkće, tako da se na njemu trese košulja od straha…

Dukić, nadajući se milosti, hotimice ne uhvati konopca, nego oba kraja padoše na zemlju. Đorđe se saže, uze ih, i na novo baci. Dukić ih ni drugi šut ne uhvati, misleći:

— Dako se povrati!…

— Koekude, po duši te tvojoj, ili hvataj, ili ću te sad skinuti odatle! Govoreći to, Đorđe se i nehotice maši za pištolj!

Treći put ne beše ni za Dukića dvoumice. On uhvati samrtni konopac, zateže ga… i zaveza oko grede!… Nesrećni Marinko izdiže se od zemlje za jednu ped, i osta da se praća i da izdiše…

Đorđe ode, i zatvori se u sobu. Dva dana niti je što okusio, niti je s kim reči progovorio!…

Karađorđe je bio radin da mu ravna nije bilo: kad nije na vojsci, on bi kod kuće krčio, orao, kopao, kosio, kao i drugi seljaci. Nadeljavajući obruče na bure, iskrivio je rusku zlatnu kolajnu, koju je nosio na prsima. U jelu i piću bio je smeran za priču: pogača i papula, uz post; a pogača i suvo meso uz mrs, i uz to čuturica šumadinske rakije, za njega je bila najbolja gozba.

Odelo je nosio kao i drugi seljaci. Na glavi šubaru (pod kojom je često bio fes); na nogama opanke, ili nekad čizme; dalje: seljačku košulju, jelek, čakšire, pojas i listove, iza kojih se je pomaljao strahoviti pištolj, za koji se ne pamti da je ikad promašio. Povrh svega, veliki resnati gunj.

Karađorđe je, kao što je već kazano, bio vrlo visoka rasta. Milutinović uverava da se, onda, u svoj Srbiji nije mogao naći čovek koji bi bio od Karađorđa rastom viši, i snagom jači, manj ako to nije bio Zeko, Buljubaša golih sinova.

Karađorđe je bio pešak na glasu; u boju je najvoleo da je peške. Kad je jahao, najradije je jahao svoga dorata, koga je voleo od svih konja svojih.

Mane lične najvidnije bile su mu: preko svake mere bujna narav, slabost prema ženskoj lepoti; povodljivost za ogovaračima, i prilično tvrdovanje.

Od pogrešaka — samrtna mu je: što je ostavio Srbiju 1813!…

Dopuna

U Srpskim Novinama od 1857, broju 10, beleži se 21 januar 1804, kao dan ustanka na Turke 1804.


Dok je Karađorđe bio u Srbiji ne nalazi se dokaza da je pušio duvan, i teže bi se slagalo ono njegovo često grickanje nokata na rukama sa čibukom u zubima; ali pošto je 1813 otišao iz Srbije, kao da je bio propušio. Jer g. Jovan Žujović priča mi 18 dekembra da je čitao spisak Karađorđevih stvari od 1817 godine, po smrti njegovoj, pa veli, da tamo ima zapisano: Čibuk Đorđev uzeo je savetnik N., da ga preda vama (Knezu Milošu).


Vladika Janićije Nešković, koji je dugo bio starešina mra Kalenića u Levču, kazivao mi je 9 februara 1867 u manastiru Žiči ovo:

Onaj Nikola Novaković koji je ubio Karađorđa bio je rodom iz Levča. I ja sam, veljaše vladika, toga Nikolu pitao: kakvo mu je zlo učinio Karađorđe, te ga ubi!

— Meni Karađorđe, odgovorio je Nikola: — niti je koga ubio, niti mi je drugo kakvo zlo učinio; ali je meni na njega bilo krivo, što ostavi sirotinju, te onako grdno postrada. Za to sam ga ubio!

To su mi isto, produžava vladika: — i kućani Nikolini potvrđivali. Ovaj Nikola nije poginuo u Gruži, nego je bio pošao sestri u goste, pa mu se na reci Rasini konj spotakao i Nikola spao s konja i poginuo onde na mestu.


Karađorđevu glavu, kad je donesena u Beograd, u konak ispod velike crkve (gde je sad mitropolija) Knezu Milošu, Kneginja Ljubica je primila, ožalila, i oprala je vinom, pa ju je neki ćurčija oderao u mutvaku koji i sad stoji, i po tom je Naum Ičko na srebrnom tanjiru odneo u grad veziru Marašli Ali Paši.

Za lubanju pak te glave dvojako se govori: jedni vele da je i ona, s kožom, poslana u Carigrad, gde su je neki pobožni Grci ukrali i spalili; a drugi kažu, da je uz telo Svetozara, umrloga sina Kneza Aleksandra, ukopana u Topoli (Figaro 27 maja 1894 br. 147).


Srpski Kralj Aleksandar Prvi Obrenović Peti, unuk Gospodara Jevrema, brata Miloševa, 26 avgusta 1893, otišao je s Kisele vode u Topolu, i onde, posle bogomolje u crkvi, položio Karađorđu na grob venac s ovim rečima:

„Polažem ovaj venac u slavu i spomen onom čoveku, koje je prvi počeo ustanak za oslobođenje Srbije, velikom Karađorđu. Slava mu!“ (Srpske Novine, br. 191 od 1898).


  1. Bivši, jednom, u lovu s Petrom Jokićem, Đorđe rekne:
    — Petre, vidiš li onu crvenu jarugu?
    — Vidim, odgovori Jokić.
    — Onde je zakopan moj otac!
    Više ni reči nije on rekao Petru, niti Petar njemu.
    Tako priča sam Jokić. ↩︎
  2. Glasnik 4, str. 93. ↩︎