Karađorđević Aleksandar

Karađorđević Aleksandar rodio se u Topoli, 29 septembra 1806 godine, od oca Đorđa i majke Jelene.

Detinjstvo je proveo gde se i rodio; a godine 1813 otišao je, s roditeljima, iz Srbije najpre u Austriju, a posle u Rusiju u grad Hotin, gde mu se otac nastanio.

U Srbiju se je vratio tek godine 1839, a 21 septembra 1840 postavljen je za člana suda beogradskog okruga; docnije, 15 aprila 1841, dobio je čin poručnika, i postao je ađutanat Knezu Mihailu. Tada se je zvao i potpisivao Aleksandar Petrović Černi.

Godine 1842, posle Vučićeve bune, i odlaska iz Srbije Kneza Mihaila, Karađorđević je, na Vračaru, izabran za Kneza srpskog.

Od toga doba, vladao je u Srbiji do 11 dekembra 1858, a tada je, ostavivši presto, otišao paši u grad, a iz grada u Zemun.

Posle toga, živeo je u Austro-Ugarskoj, većinom na svojim dobrima, koja je onamo, po odlasku iz Srbije, kupio.

Godine 1868, posle katastrofe u topčiderskom košutnjaku (29 maja), bio je optužen za smrt Kneza Mihaila, i srpski sudovi osudili su ga, a madžarski, naprotiv, kazali su da nije kriv.

Ako su prvi sudovi bili u opasnosti da se povedu po struji partijske strasti, koja je, posle nasilne smrti Kneza Mihaila, bila, u nas veoma razdražena; drugi su opet mogli podleći političkim računima svoje otadžbine, te, s toga, još ne može da se utvrdo kaže: koji su bili na pravom putu.

Docnije, kad se obelodani mnogo što šta, znaće se: je li, i koliko, kriv sin Karađorđev za nasilnu smrt sina Miloševa?

Karađorđević je umro 22 aprila 1885, u Temišvaru, pa mu je telo preneseno u Beč, i onde sahranjeno.

Svojim testamentom, Karađorđević je ostavio 38.000 forinata, kao „Fond Aleksandra Karađorđevića za izobražavanje srpskoga podmlatka.“

Tim fondom rukuje Matica Srpska, u Novom Sadu.

Interes, koji se dobija od 18.000 forinata, uživaće tri đaka, koji su rodom iz Stare Srbije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne, ali nauke moraju slušati u Beogradu.

A interes od ostalih 20 hiljada forinata uživaće jedan svršeni medik, pravnik, tehničar, Srbin rodom, koji će, radi stručnog daljeg obrazovanja, i u tuđe zemlje ići.

K svom prvom fondu, Karađorđević je dodao još neke legate koji iznose 50—60 hiljada forinata. Crkvi u Topoli ostavio je 4000 forinata; Matici Srpskoj 1000 forinata; narodnom pozorištu u Novom Sadu, 1500 for., Srpskoj pravoslavnoj crkvi 200 f., a sve svoje oružje namenio je Cetinjskom Muzeju.

Dok je bio u Srbiji, Knez Aleksandar je plaćao živopiscu Urošu Kneževiću, te je ovaj ili s prirode, ili s drugih portreta, ili, najposle, po prilici, naslikao mnoge Karađorđeve suvremenike.

Galerija tih slika, docnije dopunjena, nalazi se sada u Narodnom Muzeju, u Beogradu.

Karađorđević je po naravi bio čovek miran, a po karakteru slab. Za to se je, za 16 godina svoga vladanja, povijao po vetru koji je kad bio jači dokle, najposle, nije bio primoran ukloniti se ispred oluje koja se digla na nj 1858, a koju on niti je umeo preteći ni savladati.

U Karađorđevića su se, svake godine, viđale dve stvari koje mu, i kao Srbinu i kao vladaocu, vrlo lepo stoje, i koje ne bi bilo pravo prećutati.

Tako, prvo, on je, svake godine, ma kakvo vreme bilo, o svojoj slavi. Svetom Klimentiju, 25 novembra, išao u Topolu, i onde, u svome rodnom mestu, slavio svoje krsno ime. Tada je, na svoju slavu, sazivao zvanice gotovo iz sve Srbije, i to ne samo činovnike, sveštenike, i kmetove, nego i odabrane domaćine seljake.

Drugo, on je, svakog leta, najmanje po šest nedelja, provodio u Brestovačkoj Banji, predelu vrletnom, retko naseljenom i srbinstva žudnom. Iz prestonice, k toj Banji, on je obično putovao na Gornjak, kroz Homolje, na Žagubicu, pa preko Crna Vrha niz Pripor ka Brestovcu.

Sva su ova mesta veoma vrletna, retko naseljena, malo pohođena, žudna trgovačke i prosvetiteljske reči. Karađorđević, sa svojom velikom pratnjom, i sa svojih 100—200 katana, prolazeći kroz mesta ta, činio je da gora odjekuje, da se gorštaci čude, da se raduju, i da se koriste; jer su, baš za to, i drugi putnici onuda češće prolazili; trgovci su više kupovali, i misao se srpska sve više krepila, i sve milija bivala!…

U samoj Banji bio je načinio ne samo kupatilo, nego i lep dvor za sebe, a uz njega su i drugi gradili što je ko milovao, te se mesto ulepšavalo, i meštani se koristili.

Ovo mu je služilo na čast i kao Srbinu, i kao Knezu Srpskom.

Što nam više sreće i blaga daje otadžbina, to sve više očekuje ona od nas pažnje i staranja za svoje slabije ili zaturenije krajeve i potrebe!…