Andrejević Arsa, član državnog saveta, rodio se oko godine 1790 u selu Brnjici u nahiji seničkoj. Godine 1809, kad je ono Karađorđe s vojskom odstupio od Novog Pazara, onda je i Arsin otac Andreja, sa svojom porodicom, ostavio Brnjicu, prešao u Srbiju, i nastanio se u Brusnici.
Andrejin sin Arsa znao je čitati i pisati, ali se ne zna gde je knjigu učio.
Arsu, kao mladića vredna i okretna, uzme Knez Miloš u svoju službu, te mu je u ratu bio kuvar, i inače momak vrlo pouzdan.
Jednom, razbivši neprijatelja, Knez opazi da Turci, bežeći ispred Srba, vode na konju i jednu ženu Srpkinju. Knez obeća novčanu nagradu onomu ko tu Srpkinju otme od Turaka. Arsa, nahodeći se na brzoj bedeviji, odmah odleti u Turke, rastera ih, ugrabi Srpkinju, i dovede je Knezu, ali novčane nagrade ne htede primiti, pošto je, govorio je on, samo svoju dužnost ispunio. Posle toga slučaja Knez ga još više zavoli, i držao ga je uvek uza se.
Po dokumentima, koji se čuvaju u potomaka, Arsa je u nizu godina dobijao od Kneza razne službe s interesnim nazvanjima. Tako:
Dana 23. 1. 1827. postavljen: nadzirateljem sviju mojih nedvižimih dobara u Kragujevcu: konaka, mutvaka, podruma i poljskih dobara i voobšče svog mog nedvižimog dobra koga nibud imena (To reči Kneževe).
Dana 6. 2. 1830. postavljen je posteljnikom, otmeno dostoinstvo pri ličnosti Našoj u znak primerne privrženosti i tolikogodišnje usluge i sposobnosti, koje su pridobile sovršeno Naše knjažesko blagovolenije.
Dana 14. 2. 1835. postavljen domostroiteljem, vručavajući Vam sve domostroiteljstvo Moje po celoj obširnosti njegovoj.
Dana 16. 2. 1885. ukazom postavljen nadvornim sovjetnikom.
Dana 21. 5. 1885. u društvu s Vulom Gligorijevićem određen za pisara kordonskog na Drini i izdato mu nastavlenije.
Dana 20. 1. 1836. izdato mu objavlenije no kom će, kao domostroitelj, primati iz hazne narodne godišnju platu osam stotina talira.
Dana 3. 7 1836. postavljen komandantom Naše sredotočne vojne komande, u činu polkovnika.
Dana 8. 11. 1836. sprovodi mu se orden nišan iftihar, koji mu je Knez izradio u „premilostivog cara našeg Sultana Mahmuda Drugog.“
Dana 20. 3. 1839. postavljen Našim ađutantom.
Dana 7. 7. 1839. postavlja ga namesničestvo knjažeskog dostoinstva dekretem nadzirateljem dobara knjažeskih i ekonomom dvorskim.
Dana 1. 6. 1841. postavlja ga Knez Mihailo členom Sovjeta Knjažestva Srbskog.
Godine 1842, druge pole meseca avgusta, Knez Mihailo, idući protiv buntovnika Vučića, koji je sa svojom vojskom bio na Metinom Brdu, ulogori se oko Divljega Polja odovud Kragujevca. Štab Kneževe vojske bio je kod petrovačke mehane. Knez nije imao topova a Vučić je bio zauzeo kragujevački garnizon sa svim ondašnjim topovima. Uz Kneza Mihaila, pored drugih savetnika, bio je Arsa Andrejević.
Htelo se pregovarati s buntovnicima, i Arsa Andrejević sa dva pratioca pođe ka Vučiću noseći mu Kneževu poruku.
Prišavši k reci Lepenici blizu one male ćuprije koja vodi ka staroj crkvi, Arsa naiđe na buntovničku stražu, i tu ga Tatar-Bogdan, starešina te straže, ubije iz pištolja.
Glavu Arsinu kažu da je odsekao Panta iz Vinjišta, i odneo u buntovnički logor, a telo je ukopano kod kragujevačke crkve.
O smrti Arsinoj sam je Bogdan Antoniju Šokorcu, predsedniku knjaževačkog okružnog suda, kazao ovo:
„Ja sam se Arsom bio pobratim, i voleo svi ga kao brata; ali je Vučić bio digao bunu na Kneza Mihaila, i ja sam bio s Vučićem a Arsa s Knezom. Arsa je hteo da uđe u naš logor, a ja sam imao zapovest da u logor ne puštam nikoga. Zato mu viknem da stane. On ne hte. Ja pomislim da u buni dobija onaj čija puška prva pukne, pa potegoh i ubih ga na mesto a, pravo da kažem, i sada mi ga je žao!“…
Posle toga, glava je Arsina nađena u kasarni u jednoj furuni, i Arsina žena Smiljana saranila ju je kod tela.
Arsa je po uveravanju njegovih suvremenika bio čovek blage naravi. Knez Miloš ga je veoma pazio i gotovo ga nikad nije puštao od sebe. Jednom, licem na Božić, dobivši od Kneza dopuštenje, Arsa se žurio svojoj kući na ručak. Na ćupriji ispod konaka sretnuvši oficira Živka Davidovića, on se radosno pohvali:
— Eh; sinovče! pusti me Gospodar da danas ručam kod svoje kuće, baš mu hvala!
Još dok je on to govorio, dotrči za njim kapadahija vičući:
— Gospodar’ Arso, vratite se; zove vas Gospodar!
— Ej vesela moja džogo! (Tako je šaljivo zvao svoju ženu) i danas ćeš opet da ručaš bez mene!
Ljudi iz onoga doba hvale Arsu da je svoj uticaj na Kneza svakad upotrebljavao na dobro. Time je dokazivao da je pravi prijatelj Gospodaru. Hvala mu za to!
Bog da ga prosti!