Katić Janko rodio se u selu Rogači, pod Kosmajem, u Šumadiji. Još dok je bio dete, otmu Turci njegovu rođenu sestru, i odvedu u Beograd. U te svoje sestre, Janko je, docnije, boravio nekad kraće a nekad duže vreme, i tako je naučio turski govoriti.
Momak neobično lep, vešt na konju, hitar u borbi svakojakom oružjem, Janko je bio rado gledan u kući Turčina, svoga na silu zeta. Boraveći tu, Janko učini ljubavno poznanstvo s Turkinjom, rođakom zeta svoga. To poznanstvo dođe dotle da, u jednoj strašnoj prilici, Turčin, zet mu, s golom sabljom jurne da poseče Janka; ali Jankova sestra raširi ruke, i stane pred svoga muža, rekavši:
— Raseci mene, pa brata moga!
To Janku da vremena da, kroz nekolika vratanca, umakne na ulicu, pa posle, u Avalu, i u Kosmaj…
Kad pak bukne srpski ustanak 1804, Janko odmah pristupi Karađorđu, i knežina turiska, u koju je spadalo selo Rogača, izbere ga za kneza, koji će njom upravljati; nu Janko se više zvao vojvoda nego knez.
Aprila 28, godine 1804, na onom sastanku kod đenerala Ženeja u Zemunu, gde je Austrija ogledala: da izmiri Srbe s Turcima, Janka Katića vidimo i kao tumača, i kao jednoga od prvih glavara ustaničkih.
Na tom sastanku Katić, ljut na Dahije što napadaju siromašne seljake bez oružja, viknuo je turski:
— Čujte me i dahiski i carski Turci! Kažite kurvi Kučuk-Aliji, u jutru rano nek’ iziđe na Dedino Brdo, ili u Vračar, gde voli, pa: hat mu — hat mi; kubura mu — kubura mi; gardija mu — gardija mi; sablja mu — sablja mi: čim god voli — da podelimo megdan ja i on, a sirotinju nek ostavi na miru“!
Godine 1805, januara 5, Katić je podelio megdan sa Gušančevim sestrićem, kapadahijom Demom, na mestu Majdanima, kod Belih Voda, iza sela Žarkova.
Katić se mahom nahodio uz Karađorđa. I uvek se odlikovao koliko god junaštvom, toliko isto i razboritošću i težnjom za pametnom i pravičnom upravom u zemlji. On je voleo Karađorđa, ali je ipak bio među onim vojvodama koje su želele da se uredi neka vlast koja bi svačiju pa i „voždovu“ naglost mogla umeravati.
Godine 1806, još u časni post, Katić je, zajedno s Vujicom, bio poslan u Mačvu, u pomoć onamošnjim vojvodama.
O Blagovestima, Turci pređu odonud preko Drine, i porobe selo Sovljak: silnu marvu poteraju srpsku.
Katić, kad to vidi, brže naredi da Srbi zbace s konja bisage, da sakriju svoje kose, da zaviju čalme, i da konjma potegnu popruge, pa se, tako prerušeni kao da su Turci iz Šapca, približe k Turcima Bošnjacima, i onda, na glas Katića: — Juriš, braćo! udare junački, te Turke razbiju, i nateraju na Drinu, a marvu im i sve roblje otmu i vrate.
Mrtvih Turaka, tom prilikom, ostalo je na mestu 67!
Docnije, u drugoj poli meseca jula, Srbi sretnu i uzbiju ka Šapcu bosanskog Hasan-Pašu. Glavni boj bio je na Dugim Njivama, kod vode Petkovca, u selu Krnjiću. Srpski vojnici, goneći Turke koji su, posle razboja, uzmicali k Šapcu, stignu nekog starog Turčina koji je bio ostao od svoga društva, i poviču mu da se preda.
— Komu da se predam? upita Turčin.
— Predaj se vojvodi Janku Katiću, njegova smo mi vojska, reknu mu Srbi.
u taj mah i Janko, na konju, dotrči konjima, hoteći zakloniti život osamljenu Turčinu, ako bi vojnici poumili da ga poseku, pa i on vikno:
— Ne gini, Turčine! tvrda je vera; slobodno se predaj!
— Kom da se predam? upita on na novo.
— Meni, Katiću Janku, odgovori mu on, i ne gledeći u njega, već motreći šta gde biva dalje među Srbima i Turcima.
Turčinu zasijaše oči, kad ču ime: Janko Katić.
— Predajem se! progovori krvnik, i, u taj isti trenutak, opali malu puščicu1, i pogodi Katića posred srca živa. Vojnici, a osobito momak Čevrljuga, pritrčaše, prihvatiše Janka koji izdahnu odmah.
To se dogodilo nedaleko od samoga bojnoga polja, koje malo čas pomenusmo, i po svoj prilici, na Sv. Iliju, 20. jula 1806.
Janka su doneli i sahranili kod sibničke crkve. Na grobnoj mu ploči, koja je uzidana u crkveno platno s polja, s južne strane crkve, piše:
„1806. Zdje počivajet rab Boži Janko Katić, od Rogače, vojvoda srpski“.
Katić je bio čovek vrlo lep, srednjega rasta, umerena stasa, vrlo rečit, vrlo pametan, i neobično junačan. Odevao se uvek bogato i ukusno; jahao je divnoga hata đogata kom je, od velike dike, metana kana na grivu, kao što Turkinje često rade. Za to se u pesmi za njega i veli:
„Katić Janko iz sela Rogače Na đogatu grive oknivene.“
Suvremenici Katića i ne zovu drugojače nego mudri i junačni Janko.
Po njegovoj smrti, vojvodsku vlast preduzeo je njegov brat Marko.
- Kažu, nije bila duža od aršina. ↩︎