Kedić Milić rodio se u selu Suvodanju, u valjevskoj Podgorini. Najpre je bio momak, pa buljubaša u podgorskoga kneza Ilije Birčanina.
Kad je Mehmed-Aga Fočić, 23 januara 1804, posekao, u Valjevu, Kneza Iliju Birčanina, Kedić je, kao Ilin momak, uzeo mrtvo telo Birčaninovo, odneo ga u Ćelije, i sahranio kod crkve sa severne strane.
Kad je pak Fočić, posekavši Birčanina, kneštvo nad Podgoranom ponudio bratu Ilinu, i ovaj ponudu odbio, onda je on oknežio ovoga Milića Kedića koji je, po tom, prvih dana svoga knezovanja, prešao na stranu ustanika, i počeo se boriti za oslobođenje svoje otadžbine.
Kedić se je odlikovao u svim bojevima, i kao vojnik i kao vojvoda.
Godine 1809, u proleće, srpska vojska pređe Drinu, i počne prodirati dublje u Bosnu. Tada je Kedić, u jednom jurišu, na Pribićevcu, više Srebrnice, teško ranjen. Odonuda je prenesen preko Drine ovamo u šanac na Bauriću, gde je i preminuo 25 apr. 1809.
Glas o smrti Kedićevoj dopro je čak do Mitropolita Stratimirovića, koji je smrt tu uneo u svoj zapisnik1.
Na tako veliki glas, Kedić je bio izašao najviše svojim ličnim velikim junaštvom.
On je bio dostojan učenik svoga bojnog učitelja Ilije Birčanina. Slava mu doveka!
Posle Milićeve smrti, Karađorđe je postavio sina njegovoga Dimitrija za vojvodu nad Podgorinom. I ovo je onaj Kedić, koji se pominje u Karađorđevu Protokolu, godine 1812 i 1813…
- Glasnik 2, str. 212. ↩︎