Kolarac Ilija (Milosavljević)

Kolarac Ilija (Milosavljević) rodio se u selu Kolarima, u smederevskom okrugu, oko 1800 godine, od oca Milosava, i matere Jovanke.

Otac Ilin bio je zanatom abadžija; s toga su ga, obično, zvali: Aba-Milosav, a majku su mu zvali Joka.

Godine 1806, u jurišanju na Beograd, Milosav je ranjen u čelo, tako da mu se je, do smrti, poznavala rupa, gde ga je puščano zrno bilo udarilo.

U početku 1807, po što su Srbi oteli od Turaka Beograd, u Kolare su se, priča Kolarac: — vraćali seljaci koji su bili u vojsci, i donosili su ćurkove i druge turske aljetke i stvari, koje su oplenili od pobeđenih Turaka, po što su Beograd osvojili. To je Ilija dobro upamtio, ali ne zna koliko mu je tada bilo godina.

Školu osnovnu učio je Ilija u mestu svoga rođenja. To mu je i bilo sve redovno školovanje.

Godine 1813, s ostalim seljacima, pobegli su i Ilini roditelji, ispred turske vojske, i došli su na Dunav, kod Orešca, više Smedereva. Tu se narod prevozio na onu stranu. Kolarac priča da je otac njegov tu hteo ostaviti jedno ždrebe, ne mogući ga smestiti u skelu. Iliji je bilo toliko žao ždrebeta, i toliko je navaljivao na oca da ga ne ostavi, da je ovaj, najposle, vezao ždrebe za skelu, te tako je preplivalo i ono na levu stranu Dunava.

Onda je, kao što se zna, mnogi svet iz Srbije bio prebegao u onu stranu, i, ne želeći udaljavati se od Dunava, sav je bio pao po selima duž te reke. Ilini roditelji odu i nastane se, za neko vreme, u selu Crepaji.

Ilija, ma da je bio vrlo mlad, nije hteo sedeti bez posla, nego je uzeo konja i taljižice, pa je na Dunavu, od ribara, kupovao ribu, i raznosio je po beguncima Srbijancima i prodavao.

Kad se sve umiri, Turci pozovu begunce iz Srbije, da se vrate svaki na svoje ognjište. Vrate se i Ilini roditelji; ali Ilija ne ostane dugo u Kolarima.

Iz Kolara dođe u Beograd, da traži rada i zarade.

— Kad sam ušao u Beograd, pričao mi je sam Kolarac: — imao sam samo 30 para! Od te svoje imovine, odvojio sam dve pare, i kupio lepinju da ručam. Jedući tu lepinju, sve sam mislio: šta ću činiti, dok potrošim i onih 28 para?!

Ali, vredan i okretan mladić, našao je odmah i rada i zarade. Godine 1817, marta 9, on je već bio trgovački momak, i gledao je, kako su Turci, na Kalemegdanu, pogubili Kneza Simu iz Borka, i Kapetana Dragića Gorunovića, iz Ropočeva!1

Najpre je služio u trgovini nekog Drvenjaka Boltadžije, posle je bio u nekog Ćor-Marka Radovanovića, trgovca, a, najposle je prešao u službu Markovu bratu, Milutinu Radovanoviću.

U ovoga poslednjega gazde, Ilija je ostao dugo i, 1827, oženio se ćerkom njegovom, Sinđelijom (rođ. 1809), s kojom je proveo vek, i stekao gotovo sve svoje imanje.

Postavši svoj gazda, otvorio je dućan, tako zvanu boltu, u svojoj kući, koja je i sada svojina Kolarčeve zadužbine, u dubrovačkoj ulici više Zereka.2

Kad se tako lepo namestio, i uputio u radu, Ilija je i braću svoju: Tasu, Mitu, i Ranka, digao iz Kolara i doveo u Beograd.

U ono vreme, kad je Ilija, kao mlad trgovac, zarađivao lepe pare, počnu neki mlađi beograđana nositi neke kape, sa zlatnim širitima. Knez Miloš, mrzeći na rasipanje i luksuz, i držeći da mu valja Srbe od toga palila sklanjati, makar kakvim merama: zapovedi te se nekoliko beograđana, s tim zlatali-kapama, obale i istuku batinama!

Ilija se, od te mere, toliko uplaši, da je odmah ostavio Beograd, i preselio se u Pančevo.

Neki pričaju da je, i osem tih zlatali-kapa, bio još jedan uzrok toj seobi; na ime, veli se: da je Kolarac bio kupio kuću na velikoj pijaci. onde gde sad stoji požarna četa, pa mu tu kuću, ne znam zašto, oduzeo Knez Miloš. On se, s toga, odseli u Pančevo!

Nastanivši se u Pančevu, Kolarac je počeo trgovati hranom i svinjama, ali više hranom nego svinjama. Tovario je lađe žitarice, i slao ih u Sisak, u Đur, i u Beč. Ta radnja ga je poznala s velikim trgovcima, i ime Ilije Srbijanca — onamo su ga tako zvali — za malo vremena, postalo je znano u mnogim mestima austriske carevine.

— Ja nisam znao, pričaše pokojni Kolarac: – šta je to glad i žeđ; šta li nespavanje i umor, kad god me je čekao kakav poveći posao.

Na taj način, kroz kratko vreme, Kolarac stade u red najbogatijih žitarskih trgovaca u Donjem Banatu.

Još u to doba, Kolarac je počeo pogledati na srpsku knjigu, i na srpske književnike. Roman „Grof od Monte Hrista“, u srpskom prevodu, izašao je na svet Kolarčevom pomoću. U poslednje vreme svoga života, Kolarac je govorio da se u njegovu „tevteru“ nalazi velika cifra koja pokazuje koliko je on, ovda onda, dao na potporu književnicima. Na žalost, taj se „tevter“ nije našao posle njegove smrti.

Godine 1855, juna 7, umre Ilina žena Sinđelija, u Pešti, i on je, mrtvu, donese u Beograd, i sahrani kod markove crkve u Paliluli.

Godine 1856, Kolarac ostavi Pančevo, i vrati se u Beograd, da ovde stalno živi. Ovde je, neko vreme, trgovao solju, nabavljao je državi šalitru, i bavio se razrađivanjem nekih rudnika.

Od toga doba, ozidao je dve velike kuće: jednu na Varoš-kapiji, a drugu još veću, na Stambol-kapiji (kod Pozorišta).

Stanivši se u Beogradu, a ne imajući od srca poroda, Kolarac je sve ozbiljnije mislio: svoje veliko imanje odrediti na potporu srpskoj knjizi. U Beogradu se poznao i sprijateljio s pokojnim Kostom Cukićem, koji ga je uvek utvrđivao u tim patrijotskim namerama.

Godine 1861, juna 15, licem na Vidov Dan, Kolarac upravi pismo na ovu gospodu: Pantu Jovanovića, Emilijana Josimovića, Miloja Lešjanina, Dimitrija Matića, Ljubomira P. Nenadovića, Josifa Pančića, i Kostu Cukića. U tom pismu izjavio je da će, unapredak, svake godine, davati po 100 dukata na potporu knjigama koje ta gospoda preporuče za nagradu.

Tako je postao „Književni fonad Ilije Milosavljevića Kolarca.“

Te iste godine, Srbi u Ugarskoj slavili su stogodišnjicu od rođenja Save Tekelije. Na tu svetkovinu pozvan, otišao je i Kolarac u Novi Sad.

Na izlasku iz lađe, u Novom Sadu, njega dočekaju svečano i srdačno, da je od radosti plakao kao dete.

Tada je dao 1000 forinata na osnivanje pravne Akademije u Novom Sadu.

Želeći pomoći širenju prosvete u svom narodu, Kolarac se dugo mučio na što, na ime, da ostavi svoje imanje? A kad je video da braća Hrvati stekoše svoj universitet, smisli da svojim imanjem osnuje u Srbiji universitet.

Mnogi su ga odvraćali od te namere, govoreći da za universitet ima da se stara sama država, a za takav zavod i novaca valja mnogo više nego što on ima…

Na sve to Čika Kolarac samo bi rekao:

— Ne znate vi kako se pare brzo množe, kad se njima rukuje kako treba.

I, odista, posle dugog razmišljanja i dogovaranja, svede svoju poslednju volju na jedno, i 25 februara 1877, sastavi svoj testamenat, kojim sve svoje imanje ostavi dvema fondovima:

  • a, Fondu za universitet, i
  • b, Fondu za pomaganje književnosti.

Ovom drugom fondu odredio je 10.000 dukata, pa interes od te sume da se deli na tri dela: dva da se troše na književnost a treći da se pridaje kapitalu, dokle fond naraste do 20.000 dukata; posle pak sav interes da se troši na književnost.

Fondovima ovim upravlja odbor od šest lica koja je imenovao sam Kolarac, ovlastivši njih da se, dalje, sami obnavljaju i, po potrebi, umnožavaju.

Pred kraj godine 1877, one koje je testamenat i napisao, Kolarac dopade velike nevolje, koja bi slabijega čoveka mogla pokrenuti da uništi sve svoje rodoljubive namere; ali Kolarac bejaše toliko rodoljub, da izdrža sve tegobe, a ne skrete s puta pravoga, velikoga rodoljuba.

Okrivljen za veleizdaju, Kolarac je zatvoren, i odveden u Aranđelovac, pred preki vojni sud. Onamo je osuđen na tamnicu. Vladalačka milost dala mu je opet slobodu, te se, 1878, vratio u Beograd, svojoj kući.

Kad su ga poveli iz kuće u zatvor, poslao je sudu svoj testamenat na čuvanje, a vrativši se kući, posle sve bede, rekao je:

— Prav sam i čist kao sunce; za to sam i mislio da će me pustiti; ali, u jedan mah, bi me teško, i htedoh pocepati testamenat: hvala Bogu te nisam!

Kolarac je uvek, s nekom milinom, pominjao mesto svoga rođenja i svojega detinjstva – Kolare. Godine 1852, kao stanovnik pančevački, poslao je kolarskoj crkvi zvono od 3 cente, Za pomen svojim roditeljima, a u testamentu svom, ostavio je opštini na školu 200 dukata. Od tih novaca sad se pomažu siromašni učenici kolarske škole. I kao osuđenik, idući iz Aranđelovca u Požarevac, ustavio se je u Kolarima, noćio onde, i nagledao se je sit mesta, u kom ga je prvi put ogrejalo sunce.

Oslobodivši se zatvora, Kolarac je, istina, došao kući svojoj, ali pređašnjega zdravlja nije doneo. Bolest ga je savlađivala svaki dan sve više i više. Najposle, 6 oktobra, 1878, između 3—4 časa posle po dne, preminuo je, u svojoj velikoj kući, kod Pozorišta, a 7 oktobra sahranjen je u svojoj grobnici, kod palilulske crkve, pored žene svoje Sinđe.

Kolarac je bio čovek od krupnijih ljudi, umerene punoće; sed kao ovca, ali kosom obilat i do smrti; čist u odelu i držanju; čuvaran u trošenju, smotren u svemu i svačemu.

Pored jezika srpskog, znao je nešto malo i nemački.

Kad su svršene parnice koje su dizane protiv Kolarčevog testamenta, i kad su izdani svi pojedini legati, što je pokojnik kojekom ostavio, odbor je, na Sv. Aranđela 1886, kao na dan slave Kolarčeve, učinio pokojniku svečani pomen, oglasio stanje zadužbine kojom upravlja, i objavio da književni fond počinje vršiti ono na što ga je pokojnik namenio.

Celokupno imanje Kolarčeve zadužbine, to jest, fonda književnog, i fonda univerzitetskog, iznosi sumu od 904.985,17 dinara.

Slava rodoljubu Iliji Kolarcu!…


  1. Kneževina Srbija, str. 83. ↩︎
  2. Jedan vršnjak pokojnoga Kolarca, iz sela Suvodola, priča ovo:
    — Nekako u ono vreme, kad je bila Đakova buna, mi seljaci iz Kolara, Suvodola, i iz drugih podunavskih sela, kosili smo, pod kuluk, livade u Godominu, kapetanu Simi Radojkoviću, iz Selevca. Jednoga dana besmo sišli u Smederevo rad kosidbe. S nama bejaše i Milosav Aba, otac Ilin. Pored nas, putem, udariše neki trgovci. Jedan od njih, ugledavši Milosava, reče:
    — Zar i ti, tata, da kosiš pod kuluk?
    — Moram, sinko, odgovori Milosav: — vlast me redi, pa moram.
    Trgovac nađe našeg kmeta Steju iz Kolara, izvadi novaca i, dajući ih njemu, reče:
    — Kmete, evo ti novaca, pa plati kom drugom za moga oca, a on neka ide kući!
    Milosav pođe, a trgovac ga ustavi, te i njemu spusti nešto u ruku. Pa se onda rastaše.
    Kad trgovci odoše svojim putem, naš kmet Steja uze nam kazivati, da je taj trgovac Ilija Kolarac rođeni sin Milosava Abe. ↩︎