Kostić Nikola, pop iz Mrsaća, poznat je samo kao Pop Nikola iz Mrsaća, bez prezimena.
Nikola se rodio u selu Mrsaću, u nahiji čačanskoj, od prilike 1769.
Knjigu je učio u Karanovcu, današnjem Kraljevu, u nekoga učitelja Todora Rape, koji je posadio, kod kraljevske crkve, dve lipe koje se i danas drže i napreduju.
Zapopio ga je, u manastiru Moravcima, vladika Đerasim (koji je, docnije, 1818, novembra, 16, osvetio vrdilsku crkvu i antimis u njoj).
Pop Nikola je najpre služio pri crkvi ježevičkoj, pa je, posle, prešao k manastiru Žiči.
Sima za Popa Nikolu veli:
„… iz Ibra Pop Nikola divni,
I vitez je i mudarac bio,
Čak Pljakića svud vodio vojsku,
I vojev’o, što je bolje mog’o
A na ime i u slavu istog…
Te zasluži držati se bratom
Malog cara Karanovačkoga,
Kad onoga ovi let’je kril’ma;
Neg’ opakog nije bila svika
Za usluge nagraždavat dobrom’
K’o što rade srećni i čestiti,
Već mu za to brata ubit’ šćaše,
Ne pazeći što mu pet ih služe,
I brane ga, i zalažu hljebom…?
A ev’ zašto! Kad ’no jednog Pljako
Odmetnuvša s’ od klevetne pizme,
Hrabrog Srba, njemu s’ neklanjavša,
Ko’ nevesta pred milijem svekrom,
Uhvativ ga, nakazivat’ stao
Na tržištu, posred Karanovca.
Kroz hiljadu i dve stotin’ ljudi
Dvanest puta ’vamo i onamo
Da protrči mrtve šibe same;
U paradi on tokorse zgled’o,
Pop-Nikole brata nekojega
Da ne bije, no promaša krivca;
Il’ ga pače tijem potvorio,
A tek pastva da pokaže više,
I da silu i nad njima javi…
Brže junak i od bedre sablju,
A Turčina njom ne posjekavši,
Te svom Srbu smaže lakat s ruke,
Pa drugi put po pleć’ma ga mlatne
I svega b’ ga još iskomadao
Da ne naže momak kroz paradu,
I uteče među Kujundžije,
Sve valjane i otresne momke,
Kojino ga brž’ među se zgrabe,
Zakdone ga i odbrane Pljaki,
Doskakavšu čak i k njima za njim,
I vikavšu bez vraga mu g’ dati
Da g’ smandrlja, dok njih nije s reda,
Al’ kad vide da svi za oružje,
A on nazad, psujuć’ i preteći,
S čega, najzad, strpa Kujundžiju,
Opanuvši i oklevetav ga,
U tamnicu i železa ljuta
A da vrti svaki dan topove“!1
Pop Nikola je dočekao i drugi ustanak na Turke, pod Knezom Milošem, i tada je učinio lepih usluga svojoj otadžbini. Pop Nikola je načinio vrdilsku crkvu, posvećenu Bogojavljenju, kao što pokazuje zapis nad vratima:
Mesjaca septemvra den 20, 1818, pisa Pop Stevan.
S Božijeju pomoštiju poče se iznova, a na staro(m) mest(u) božestveni hram sej, s trudom kir Popa Nikole Kostića, iz sela Mrsaća, sam (s) svojim trudom poče i svrši, i ništa u vilajet ne derznu pomoći radi, niti mu ko pomože i jednu paru, i sam svojim trudom, za svoj večni spomen, i za oproštenje grehova jego na vtorom prišestviju i doma jego opšte za oproštenje ih.
Pop Nikola je umro u selu Mrsaću 13 aprila 1819.
On je sahranjen kod vrdilske crkve, s južne strane, do samog oltara. Na grobu mu je ploča s ovim zapisom:
„Se ležit tjelo kir sveštenojereja Nikolaje Kostića ot sela Mrsaća, sozdatelja hrama sego; hram sej sočini za svoj večni spomen o svom trudu na 1818 goda, meseca aprila 13“.
U okolini se priča da se je Pop Nikola otrovao. „Pozvao ga je bio, veli se, Gospodar Jovan u Čačak, a on, ne smejući mu ići, otruje sam sebe!
Ovo je čudna pojava! Ko je god od znamenitijih ljudi onoga doba, u Srbiji, umro na prečac, gotovo za svakog se dodaje da je silom umoren!
Nije za verovanje, ali jeste za razmišljanje: otkuda potiču tolike take priče!
- Ovo neka se ima na umu kad se čita kraj službe Dimitrija Kujundžije!… ↩︎