Arambašić Stanko rodio se u Velikom Selu, u okrugu beogradskom.1
Stanko je rano bio izašao na lep glas među svojim seljacima, kao dobar domaćin, kao knez u svom selu.
U Kočinu Krajinu, Stanko je služio u dobrovoljcima, i tu se, u samom poslu, poznao s ratnom veštinom.
Mustaj-Paša, dignuvši protiv Pazvandžije i Srbe, uz verne Turke, postavi Stanka Arambašića za starešinu svoj srpskoj vojsci. Turskoj vojsci pak dao je za starešinu nekog Tahira Balotu. Dve ove vojske: turska i srpska, dođu u Jagodinu, i tu udare na Tosuna, vođu Pazvandžinih Turaka, koji se bio zatvorio u džamiju. Turci, vojnici Balotini, želeli su da nadbije Tosun, a Srbi su istinski bili radi da nadbiju carskoga odmetnika. I, posle dosta muke, Tosun bude pobeđen, i pobegne u Vidin. To je bilo u Petrov Post jedne godine, a u Belu Nedelju, druge godine, Pazvandžija se digne na novo i, preko planine, prodre u Požarevac.
Mustaj-Paša pozove opet Stanka, i druge Srbe, na Godomin, ispod Smedereva. Stanko poruči Karađorđu da pohita čas pre na Godomin. Ali Karađorđu baš tada beše umro jedan sin, te on da svaje oružje i konja svom kumu Jovanu iz Topole, i pošlje ga Stanku, mesto sebe. Stanko opet pošalje Karađorđu čoveka: da dođe na svaki način, a žalost da turi na stranu!
Na taku poruku, Karađorđe uzme nekoliko momčadi, i s njima siđe u selo Lipe, na Moravi. Dotle su se vojske već bile sudarile, i carevci su bili rasterali buntovnike Turke Pazvandžine.
Pre boja, Mustaj-Pašin sin bio je obrekao Srbima po dukat za svaku tursku buntovničku glavu. Stanko Arambašić, zauzevši požarevačke vinograde, dočeka Pazvandžine Turke, i odseče ravno 70 glava. Mustaj-Pašiću nije bilo milo kad je video tolike glave svojih jednoveraca, ali je ipak platio za njih ravno 70 dukata!
U selu Lipama Karađorđe sretne 5—6 Turaka, i upita ih da li nisu Janičari? Oni odgovore nešto preko. Reč na reč, dok dođe do pušaka, te dva Turčina padnu mrtva. Karađorđe im odseče glave, odnese Stanku i Baloti, i kaže im šta je bilo.
Ali kad dođu u Smederevo, dignu se rođaci i susedi izginulih Turaka Baloti na tužbu:
— Aman, za Boga! Crni Đorđe pobi nam Turke na pravdi!
Baleta zovne Đorđa, i upita:
— Za što, more, pobi mirne Turke Smederevce?
– Ja sam ih pitao ko su? Oni se ne hteše kazati. Tu se posvađasmo: oni prvi trgoše puške; ali sreća bi na mojoj strani, i oni padoše. Tako je bilo!
— E, pa ubio, ubio; reče Balota Turcima: — nije čovek znao ko su, a nisu hteli da se kažu, pa ubio…
Tako se svrši sud.
Balota ode u Beograd, Đorđe u Topolu, a Stanko ostade u Smederevu, kod svoje kuće.
Posle nekog vremena, jedne noći delije uvrebaju Stanka u kući nekoga Gruje, u Ciganskoj Mali, i pripucaju na njega kroz prozor. Hitar na odbranu, Stanko uspe te smlati jednoga deliju, ali i sam padne, i odmah izdahne. S njim pogine i jedan od njegovih momaka. Njihova telesa uzmu delije i bace u jedan Jezavin vir, gde i osvanu. Sutra dan tu ih obojicu Srbi sahranili u Godminu. Do skora je, niže sadašnjeg navoza, bila jedna kruška, koja se zvala Stankova Kruška.
Stanko je bio srednjega rasta, crnomanjast, vrlo lep na oči, i veliki junak.
On je jedan od onih sinova majke Srbije koji su prvi pali za slobodu otadžbine…
- Vuk (Danica, 1829, 6—8) kaže da je ovaj Stanko bio rodom iz sela Kolara, u Levču; a Jokić veli da je iz Velika Sela, u okrugu beogradskom. Toliko je jasno da je sedeo u Smederevu. ↩︎