Lukić Avram rodio se u selu Rajcu, pod Jelicom, 2 časa na jug od Čačka, oko godine 1760, a živeo je u selu Zablaću, u moravskoj ravni, ispod Čačka.
Kad je, na skupštini u Borku, 1805, uređen prvi sovet u Srbiji, Avram Lukić je prvi izabran za savetnika od nahije požeške (čačanske).
Godine 1806, avgusta 7. Lukić je, iz Smedereva, zajedno s Jeremijom Gagićem, poslan u Trst, k braći Srbima za novčanu pomoć; 8 oktobra te iste godine, vratio se je s toga puta i, u logoru, na Topčideru, predao Karađorđu dobrovoljnih bratskih priloga ravno 12.750 forinata.1
Godine 1807, Lukić je sklonio druge savetnike, te su se pismeno žalili Karađorđu na Mladena i na Miloja. I tad se on zove savetnik „i za rudničku nahiju“.
Malo docnije, te iste godine, Lukić je izabran i, s Petrom Čardaklijom i Jeremijom Gagićem, poslan u Vlašku, u glavni ruski stan, da se razgovore o pomoći koju su Srbi tada tražili od Rusije.
Tek po ovoj radnji Lukića i njegovih drugova, došao je u Srbiju prvi ruski diplomatski agenat.
Ovaj agenat zvao se je Konstantin Konstantinović Rodofinikin, poreklom Grk, koji se često pominje u srpskim poslovima onoga vremena.
Rodofinikin je ušao u Beograd prvi put 29 juna 1807, i Mladen Milovanović dočekao ga je gruvanjem iz topova.
Godine 1813, Lukić nije hteo begati iz otadžbine, nego se skloni za prvo vreme, a posle, kad Kuršid-Paša raspusti glase da car prašta Srbima, onda i Lukić dođe, preda se, i vezir ga ostavi kao kneza u nahiji požeškoj, i još ga pošlje da predaje i druge Srbe koji su se još držali van turske vlasti.
Na taj način, pored drugih, Lukić je najviše uradio da se i Hadži-Prodan Gligorijević, starovlaški vojvoda, preda Latif-Agi, čačanskom muselimu, i da porodicu svoju preseli u manastir Trnavu, blizu Čačka.
Godine 1815 posle pobede na Ljubiću, Knez Miloš šalje Avrama Lukića da trči sa svojom požeškom nahijom na Karanovac Radosavu Jelečaninu u pomoć, te da gledaju ne bi li se karanovački Turci predali, a dobre straže da postave, da ne bi kakva turska vojska od Pazara prodrla.
Avrama Lukića, Nikolu Simonovića iz Babine Luke, i Mijaila Otaševića,2 poveo je Knez Miloš sa sobom, godine 1815, preko Drine u logor Kuršid-Paši, na razgovor o umirenju Srbije.
Kad se Knez vratio, njih trojica su ostala u turskom logoru kao taoci za Milošev povratak veziru. Još se priča da je Miloš, morajući darivati mnoge pašine ljude, uzajmio od Avrama sto dukata u zlatu.
Od njih trojice nekako se izbavio i vratio kući samo Nikola Simonović, a Lukić i Otašević ostavili su svoje glave u turskom logoru. Turci su kazivali da su oba umrla od kuge, ali Srbi pričaju sa svim drugojače:
„Kad su doznali da im se Miloš ne misli vratiti, Turci su iskopali u zemlji dve prave rupe duboke do čovečijih ramena. U te rupe pustili su dupke Avrama i Mijaila, i oko njih su natrpali zemlju koju su maljevima dobro nabili. Iz toga stiska samo su virile glave ovim mučenicima. Dva dana živeli su kukavci u tim nečuvenim mukama, pa su onda izdahnuli“.
Ovo se naročito priča u Dragačevu.
Lukićeva žena Bosiljka, ostavši udovica, načinila je u Zablaću crkvicu. Kažu da je sa svojih staja skidala daske te pokrivala tu zadužbinu, i to sve za dušu svome čestitom mužu, a narodnom mučeniku, Avramu Lukiću!
Slava mu do veka!