Lunjevica Nikola rodio se u selu Lunjevici, u nahiji rudničkoj, 1767 godine.
Njegovo je prezime Milićević, a Lunjevicom se je prozvao po imenu sela u kom je rođen.
Ustanak srpski od 1804, zatekao je Nikolu Lunjevicu kao čoveka već sa svim zrela, i kao marvenoga trgovca veoma bogata.
Za svoje bogastvo Nikola je pričao da mu je najviše došlo ovako:
Austrijanci, imajući rat se Napoleonom, podvežu, u Varadinu, sa zemunskim trgovcem, nekim Petrovićem, ugovor o nabavljanju mesa za vojsku. Petrović opet, ugovori s Nikolom Lunjevicom, da mu ovaj po Srbiji kupuje stoku, i da je predaje na savskim skelama. Stoke je trebalo vrlo mnogo, a cena je ugovorena visoka, te tako je Nikola, na toj nabavci, zaradio ravnih 60 hiljada dukata!…
Za doba Karađorđeva, Lunjevica je nekad i vojevao, sa rudničanima, svojim zemljacima; ali je mnogo više pomagao narodnoj stvari dajući, kad je trebalo, novaca u zajam, i nabavljajući, preko svojih ljudi, barut, olovo, i druge ratne stvari.
Lunjevica zapazi Miloša Teodorovića još dok je ovaj služio u brata svoga Milana; i, doznavši da je Miloš zavoleo devojku Ljubicu, navali i skloni Milana da Miloša oženi Ljubicom.
— Šta će beskutnjiku žena, Bog s tobom, pobratime, rekao je Milan prvi put: — Miloš još nema ni kape svoje na glavi, a to li kuće i baštine?
— Ne mari ništa, odgovori Lunjevica: — mlad je i vredan; steći će; samo mu ti učini ovo po volji!
Milan pristane.
A Lunjevica ode u Topolu Karađorđu, te ga okumi da Miloša venča s Ljubicom; Mutapa ostarosvati, pa sam, ma da je bio čovek oženjen, i imao dvoje dece, pristane da deveruje Ljubici, i da se poklanja s mladom, kako običaj zapoveda!
Kad je Milan Obrenović, godine 1810, pošao u Bukurešt po narodnom poslu, ostavio je kod Lunjevice kesu sa 800 rušpi, rekavši:
— Amanet ti, pobratime, ove pare! Ako ja umrem u tuđoj zemlji, ove ćeš pare dati mome Risti!“
Kad je, docnije, Rista umro, Knez Miloš je poiskao te pare, i Lunjevica mu ih je predao, kako se priča, u kesi sa tri pečata.
Godine 1813, kad su Turci zauzeli Srbiju, Lunjevica ne samo nije nikud begao iz zemlje, nego je još sklonio mnoge važnije ljude da se predadu, i da ne ginu ludo, bez ikakve potrebe.
Godine 1815, kad je Knez Miloš pristao da ustane na Turke, Lunjevica mu je, među prvima, došao u Crnuću, i doneo pune bisage talira, te poklonio za narodne prve potrebe.
Za tu, i za mnoge druge usluge, Knez Miloš je, docnije, bio Lunjevici toliko zahvalan, da mu nikad, ni u čem, nije hteo volje pokvariti.
Kneginja Ljubica, kad je ubila Petriju, i pobegla od kuće, utekla je k svom ručnom deveru Nikoli Lunjevici, jer je samo u njega bila pozdravo zaklonjena od Kneza Miloša, dok se ovaj ne odljuti.
Godine 1839, Lunjevica je imao čin majorski, i bio je predsednik okružnog rudničkog suda.
Posle kratkog bolovanja, Nikola je umro, u selu Lunjevici, 11 maja 1842, a 12 maja ukopan je, s leve strane crkve, u manastiru Vujnu, koji je on i obnovio.