Maletić Đorđe rodio se u Jasenovi, u Banatu, 1 marta 1816 godine.
Osnovnu školu učio je gde se i rodio, gimnaziju u Orahovici, a filosofiju u Segedinu.
Godine 1838, prešao je u Srbiju i, 25 januara 1839, postao je činovnik u kragujevačkom sudu, odakle je premešten u Upravu varoši Beograda, a 19 aprila 1841 poslan je za sekretara Srpskoj Agenciji u Bukureštu.
Godine 1842, kad je izvršena poznata promena u Srbiji, Maletić je, kao činovnik, bio ostao bez službe; ali, napisavši „Apoteozu Velikom Karađorđu“, dobio je zvanje profesorsko u beogradskoj gimnaziji.
Godine 1859, kad su se u Srbiju vratili Obrenovići, Maletić je postao direktor beogradskoj gimnaziji, u kom zvanju je ostao do 1879, kada je, ispunivši određeni rok službe, dobio penziju, pa je, posle, živeo u miru kod svoje kuće, u Beogradu.
Maletić je postao član Društva srpske slovesnosti 28 januara 1848; a 24 oktobra 1871, Ministar prosvete, starajući se za izvršenje testamenta pokojnoga Nikole Čupića, postavio je Đorđa Maletića za člana onoj komisiji koja se je, 22 dekembra 1874, pretvorila u današnji Odbor Čupićeve Zadužbine. Osem toga, Maletić je bio najpre član, posle predsednik, pozorišnom odboru, a za tim upravitelj pozorišta; nekoliko godina pak bio je vladin poslanik na narodnoj skupštini.
Godine 1885, Srpsko Učeno Društvo, po želji Maletićevoj, priredilo je svetkovinu za 50 godina književnoga rada njegovoga. Ta je svetkovina bila 8 septembra, u sali Vel. Škole, u Beogradu1.
Maletić je, posle duže bolesti, preminuo u Beogradu 1 januara 1888.
Oproštajne besede govorili su mu: Mata Ban, u crkvi; Milan Đurišić, pred gimnazijom, i M. P. Šapčanin pred pozorištem.
Maletić je bio rasta omalena, ali snage srazmerne; dovoljno kosmat, i pod starost jako prosed; u odelu uvek čist i prikladan, gotovo kicoš do smrti.
Na poslu je bio vredan i uredan, po naravi žustar i lakosrd; prema jačima od sebe bio je svakad smotren i gibak, a prema nejačima često nabusit, prek pa, nekad, čak i nerazložan.
Ove osobine njegove naravi veoma su udile vaspitačkom poslu koji je tako dugo poslovao2.
Maletićevi važniji spisi ovi su:
- Tri pobratima, istiniti događaju Bosni, u dve pesme, Beograd, 1844;
- Paraziti, ili veština sebe srećnim učiniti. Iz Šilera, N. Sad, 1844:
- Spomenik Lukijanu Mušickom, Beograd, 1845;
- Izliv čuvstva prilikom narodnog praznovanja na Blagovesti, 1846;
- Kritičeski pregled nagradom uvenčanog dela „Kralj Dečanski“, Novi Sad, 1846;
- Istoričesko-kritičesko opisanije bitke kosovopoljske od godine 1389, Novi Sad, 1847:
- Pesme, knjiga prva, Beograd, 1849;
- Apoteoza Velikom Karađorđu, Beograd, 1850;
- Teorija pojezije, prvo izdanje, Beograd, 1854, a drugo 1868;
- Svatovi, narodna pripovetka, u tri pesme, Zemun, 1855;
- Retorika, Beograd, 1855;
- Čuvstvovanja srpskog naroda prilikom dolaska Njegove Svetlosti premilostivog Gospodara i Knjaza Miloša Obrenovića I, Beograd, 1860;
- Preodnica srpske slobode, ili Srpski Hajduci, Karlovci, 1863 godine.
- Smrt Cara Mihaila. Tragedija, Beograd, 1866;
- Ubojna Truba. Pesma Zlopatnicima, Beograd, 1867;
- Himna prilikom povratka iz Carigrada Svetlog Gospodara Kneza Mihaila, 4 aprila 1867, Beograd, 1867;
- Posmrtna slava Kneza Mihaila, Beograd, 1869;
- Prolog, govoren 6 aprila 1871, Beograd, 1871;
- Beseda g. Živojina Jovičića, osvetljena kritički, Beograd, 1876;
- Građa za istoriju pozorišta, Beograd, 1884;
- Apoteoza Vuku Karadžiću koju je spremao za Vukovu stogodišnjicu, i koja se štampa u Beogradu, 1888.