Mandrda Nikola, rodio se u nahiji vranjskoj, u drugoj poli prošloga veka. Od zla turskoga, najpre se je, u svojoj postojbini, bio odmetnuo u hajduke, posle, za srpskoga prvog ustanka, dođe u Srbiju, i nastani se u selu Pajkovcu, u nahiji jagodinskoj.
Za doba Karađorđeva, Mandrda se ne pominje nigde; njega prvi put nahodimo 1815, u šancu na Gilju, prema Ćupriji; tu je neki starešina Srbima ustanicima.
Među tim Turci, pritisnuvši, velikom silom, Ćupriju i svu njenu okolinu, pošlju deo vojske, pod komandom Alibega Karafeizinog sina, te pređe Moravu, na Sinjem Viru, i uputi se k Juhoru, gde su bili srpski zbegovi.
Idući tako, ti Turci se pobiju sa Srbima na Majurskom Polju, kod Debelog Drveta, i na Juhoru.
Na Juhoru je boj bio osobito nesrećan za Turke; nevični mestu, pokriveni maglom, i napadnuti na više mesta srpskim četama, zabunili su se tako da su prsli kud koji: jedan za drugog nisu mogli znati. Deseti nije pogodio da se vrati onamo preko Morave.
U tom boju, osobito se je odlikovao Nikola Mandrda i vojničkom veštinom i ličnim junaštvom. Tu je zadobio od Turaka krasnog misirskog hata, koga posle nije puštao iz ruku, dokle mu nije i smrt zadao.
Pošto su Turci proterani, i Srbi zavladali, Mandrda, čovek prek i osorljiv, zavadi se sa srpskim starešinama, tako da zapali i uteče u Kruševac Turcima, koji ga prime i dadu mu neku službu.
Živeći u Kruševcu, Mandrda, jednoga dana, odvede da potkuje svoga misirskoga hata. Konj se nešto uznemiri i ne dadne se potkovati. Nikola se umeša da ga savlada i potkuje, a konj ga tresne nogom tako da je ostao na mestu mrtav.