Marinković Vuk Dr, rodio se u Novom Sadu, na Badnji Dan, 1807. Gimnaziju je svršio u mestu svoga rođenja, filosofiju u Jegri, i medecinu u Pešti i u Beču.
U svojoj 23 godini, postao je doktor u medecini (23 maja 1830). Kao doktor, sišao je u Novi Sad, i tu je živeo od osvoje lekarske zarade.
Posle madžarske bune, kad je Novi Sad sagoreo, Marinković pređe u Beograd 1849, i odmah bude postavljen za profesora u liceju (današnjoj velikoj školi).
Za devet godina profesorovanja, u toj školi, dva puta ga je družina birala sebi sa starešinu.
Glavni književni radovi Marinkovićevi ovo su:
- Druga knjiga Virgilijeve Enejide. Ovu je knjigu Marinković preveo u svojoj 19 godini, i to naljutivši se na prevod Svetićev, koji mu nije bio po volji. — Svetić mu za ovo nije ni malo bio zahvalan.
- Močnikova Geometrija, koja je štampana bez njegova imena.
- Načela Fizike, u 8-ni, str. 515, u Beogradu, 1851, i
- Jestastvena Povesnica, u Beogradu, 1851, 8-na str. 286.
U prirodnim naukama Marinković je još onda bio toliko napredan, da bi mu se i danas vrlo malo imalo da zabavi; a uz to, njegova je velika zasluga što je, baš ovom svojom knjigom, udario temelje fizičkoj književnosti, što je je udesio, po modernom načinu, za školsku knjigu, što je je podelio na discipline, i što je gotovo stvorio fizičku terminologiju.
Osem toga, Marinković je, više puta, o slavi školskoj, govorio besede iz kojih se vidi kako s visine gleda na svet, kako duboko prodire u sva dela ljudska, i o svemu pravo misli, a misao svoju kazuje čisto, ne krijući je ni malo.
Marinković je bio čovek neobičnoga uma i dara. Odlikovao se je smernošću u svemu što se ticalo njega samoga. Bio je otvoren u suđenju o stvarima i o ljudma. Đake svoje voleo je kao sinove. Učeći druge, učio je i sebe, svega svoga veka; za to je i bio izmakao daleko i u predmetima u kojima se niko ne bi nadao, da on take napretke čini.
Upokojio se je u Beogradu 7 avgusta 1859, i ukopan je kod Markove crkve.
Velika je šteta i za školu i za nauku što je tako rano otišao pod crnu zemlju.
Marinković je bio rasta omalena, lica okrugla, očiju izbuljenih, kretanja malko kruta, a govoreći često je nešto iskašljavao, i desnim ramenom ustresao.
Laka mu majka zemlja!