Marković Koca (Nikola), rodio se u Požarevcu, 1795 godine, a roditelji su mu se doselili iz Sačiste, u Makedoniji.
Koca je odrastao u Požarevcu, oženio se, i radio trgovinu.
Njega prvi put vidimo u narodnoj službi godine 1821, i to ovim povodom.
Trgovci, koji imaju posla s carinama na granici, žalili su se Knezu Milošu da se trgovini čine smetnje na skelama.
Knez Miloš, na taku žalbu, pozove trgovce da mu oni označe čestite i okretne ljude, koje bi mogao postaviti za carinare na skelama.
Trgovci požarevački, za skelu na Dubravici i Ramu, predlože Kocu Markovića, marvenog trgovca, iz Požarevca.
Knez Miloš, uvažavajući taj predlog, postavi, 25 oktobra 1821, Kocu Markovića za carinara na skelama dubravičkoj i ramskoj1.
Posle toga, mi Kocu vidimo kao starešinu sreza ramskog, 1833. i 1834, pa sreza mlavskog i požarevačkog.
Godine 1834, Knez Miloš, određujući Kocu Markovića u onu komisiju koja je imala proceniti i isplatiti turske zemlje u Podrinju, imenuje ga svojim popečiteljem financije2.
U početku godine 1835, kad se u Požarevcu čulo, da je Mileta Radojković, veliki serdar rasinski, digao bunu, i da, s 2000 ljudi, ide u Kragujevac, Knez Miloš se uznemiri, i naumi da ide iz Požarevca u Donji Milanovac a odande u Vlašku! Sva njegova okolina, a osobito ovaj Koca Marković, molila ga je da to ne čini, nego da sedi u Požarevcu, a stvar će se ta svršiti nalepo. Knez se ne dadne odvratiti od svoje namere, nego, licem na Bogojavljanje, rano pođe, i izađe jedno dva sata od Požarevca, pa se tu, na novu molbu Koce Markovića, i ostale svoje pratnje, ustavi, razmisli, i vrati se u Požarevac, pa preduzme mere za utišanje bune, i izmirenje s vođima njenim.
Kad je, docnije, ova stvar svršena, onda se je Knez iz Požarevca krenuo u Kragujevac, da se lično vidi i izmiri s vođima bune. Otuda je, 15, januara, 1835, br. 197, Koci Markoviću pisao ovo pismo:
Ljubezni prijašine!
Doček kojim sam od kragujevčana, na Petrovačkoj mehani, dočekan, ja vam opisati ne mogu. Malo napred poslao sam bio sina mog Mijaila k njima, koji su svi, na rečenoj poljani skupljeni, mene očekivali. Tu je bio brat Jovan, i brat Jevrem. Kako sam stupio na istu poljanu, sjahao sam s konja, a slatki sin moj Mijailo, uzme sa sobom kod sebe stojavšeg Miletu, Simića, Resavca, i Protića, i privede ih k meni. Oni priznaju svoju pogrešku, i blagodare na milosti, a ja prigrlim ih s mojim prsima i ižljubim ih, rekavši:
— Otac ljubi sinove svoje, i prima ih, i kad pogreše!
Tu nije nikoga ostalo, ko se zaplakao nije.
Ovo vam javljam, jer znam, koliko vas interesira znati. S blagovolenijem jesam vama blagonakloni, Miloš Obrenović, knjaz srpski3.
Posle sretenjskoga ustava od 1835, Koca Marković je postao predsedatelj Saveta, 3 februara 1835.
Knez Miloš je imao dovoljno razloga da Kocu nagradi za ovu uslugu, ali, davši mu predsedništvo u Savetu, u kom su sedeli ljudi mnogo krupniji, i mnogo čuveniji od Koce, nije mu dao nikakvu osobitu sreću.
U jednom pismu svome šuraku, Stevči, Koca se žali kako savetnici ne glede na njega, kao na svoga predsenika:
Jedan ne će da dođe, — veli on: — drugi izađe kad hoće; treći sedi, okrenuvši meni leđa, a četvrti pruži ruke na sto, pa nasloni na njih glavu, i spava!
Ja se za sve ovo tužim, zlo je; a da trpim — zlo! Nauči me ti, šta da radim“! — vapije siromah Koca!…
Docnije, kad je sretenjski ustav oboren, Knez Miloš je postavio Kocu za prezidenta upravnoga saveta, u Kragujevcu, u kom zvanju je i umro 17 marta 1836, u Požarevcu, i ukopan je s južne strane požarevačke crkve, dva metra daleko od crkvenog zida.
Na grobnom belegu čita mu se ovaj zapis:
„O, čitatelju! Ne čudi se grobu mojemu! Takav budet konac i žitiju tvojemu! Ovde počiva telo počivšega Nikole inače Koce Markovića, bivšega pri upravitelnom Savetu u Kragujevcu prezidenta, a žitelja varoš Požarevca. Požive ljet 41; predstavi se 17 marta 1836. I budi jemu vječnaja pamjat“!