Marković Sima, rodio se u selu Velikom Borku, u nahiji beogradskoj. Još pre ustanka, bio je čovek uvažen i na glasu. Karađorđev poznanik i prijatelj i pre 1804, stajao je uz njega, u svakom slučaju, od početka do kraja 1813. S toga je Karađorđe vrlo često svraćao njegovoj kući, i u svakoj razmirici gledao da njega ima uza se. To je uzrok i što nije hteo skupštinu zvati u Bogovađu, kao što je bio obrekao, nego je je sazvao u Borak (15 avgusta 1805), te je tu, pored ostaloga, ustanovljen „Praviteljstvujući Sovet“.
Posle smrti Janka Katića i Vase Čarapića, Knez Sima je bio najglasovitiji vojvoda u beogradskoj nahiji, a verovalo se, za ono vreme, i da je u bojevima osobito srećan.
Godine 1807, marta 19, Kneza Simu nahodimo u Smederevu, kao predsednika Saveta. Tu je, onda, primljen Portin izaslanik, koja je bio došao da pregovara o ugodbama, pod kojima bi Porta pristala da da Srbima ono što su tražili. Videći da Turci, pored ostaloga, traže da Srbi dadu 20 hiljada vojnika protiv Rusa, te da ih, time, zavade s ovim saveznicima koji su im jedini pomagali, Knez Sima Marković sa svim lakonski odgovori:
— Srbija smatra sebe kao nezavisnu državu: nikakva danka ne pristaje dati; niti će dizati oružja na svoje saveznike!
U početku godine 1809, Knez Sima je, s Janićijem Burićem, slan u Bukurešt Knezu Prozorovskom, da bi ga sklonio da, čas pre, otpočne rat s Turcima. A kad su Srbi, te godine, pošli dalje s vojskom, on je bio prešao Drinu; ali ga je nesreća kamenička vratila opet na stare srpske granice.
Godine 1811, u onoj reorganizaciji državne vlasti, Knez Sima je postao „popečitelj kase narodnje“. Na kraju te godine, na ime 10 dekembra, poslan je, kao „deputat“, u Rusiju, gde je nekoliko puta izlazio pred cara Aleksandra, radi narodnih poslova. Iz Rusije se vratio meseca maja 1812.
Godine 1813, Kneza Simu Markovića vidimo na Drini, i pod njegovom komandom 10.000 ljudi; ali se tu njegov rad ni malo ne hvali. Ili se je nešto bio pomeo, ili je neku nesrećnu tajnu znao: tek što je god radio, do same propasti, nije bilo ni njemu na čast, niti Srbiji na korist.
Rodofinikin, ruski agenat u Srbiji, onoga doba, kazujući kakav je koji od srpskih vojvoda, za Kneza Simu veli:
— Knez Simeon čitajet i pišet, hrabr i blagorazumen.
Posle poraza na Ravnju, sve srpske starešine, onoga kraja, bile su se skupile u Šapcu, i Kneza Simu su svi gorko okrivljavali za tolike nesreće i poraze.
Kad se je u Šapcu čulo da je Karađorđe ostavio Srbiju, Knez Sima je prešao u Srem, otkuda je bio poslan u Marburg, pa se je, posle, vratio opet u Srem.
Godina 1815 zastala ga je u Sremu, gde je, po dogovoru s drugim srpskim emigrantima, napisano (10 juna 1815) pismo na ruskog cara, koje je Knez Sima odneo u Beč i caru predao. U tom pismu umoljava se car Aleksandar da bi svoju moćnu reč rekao u korist srpskog naroda kod porte, ako ne mogne pomoći novcem i oružjem.
Posle toga, Knez Sima se je vratio u Srbiju i, ne mešajući se ni u kakve javne poslove, počeo je gledati svoju kuću i trgovati.
Tako je prošlo prilično vremena, pa se opazi da se njemu donose neka pisma od ljudi koji su bili s Karađorđem otišli iz Srbije. Iza toga, počnu k njemu dolaziti i kmetovi iz okolnih sela, i nagovarati ga da dozove iz Rusije Karađorđa, te da se na novo diže krajina na Turke. Razgovori i dogovori ovi vodili su se u Borku, u Vraniću, i u Maloj Moštanici. To se raščuje, i Turci potraže da uhvate Kneza Simu. Meseca novembra, 1816, dođe Knez Miloš u Vranić, gde mu dovedu Kneza Simu, i on ga je hteo pogubiti, ali na molbu drugih ljudi, ostavi mu život, i zapovedi da sedi s mirom, i da se ne udaljuje od očiju vlasti.
Posle nekoliko meseca, Knez Sima se dogovori s Pavlom Cukićem, i Dragićem Gorunovićem iz Ropočeva, te čitavih šest nahija uzbune. Tada ih Knez potera da kaštituje kao one koji kvare opšti red u zemlji.
Knez Sima se je, neko vreme, krio po Borku, po leskovačkoj (Popovoj) Bari, i drugim mestima, ali ga, najposle, nađu u selu Ćelijama, kod nekog prijatelja, u velikoj kaci. Odatle ga izvedu Knezu Milošu u Trbušnicu, a Kapetan Dragić Gorunović, čuvši da je Sima uhvaćen, preda se sam.
Knez Miloš ih obojicu pošalje u Beograd Marašli-Ali-Paši koji ih je pogubio, licem na Mučenike, 9 marta, 1817.
Pogubljeni su, kako se priča onde gde je sada gostionica „Srpski Kralj“ i kuća do nje što je bila Vučićeva. Kneza Simu posekli su najpre, pa onda Dragića. Dželat, koji ih je sekao, nije mogao jednim udarcem preseći Siminoga vrata, nego je tesao nekoliko puta.
— Seci junački! Muhameda ti tvoga!… viknuo je Dragić, koji je takođe čekao svoj smrtni čas: — ja sam sedamdeset turskih glava odsekao, pa mi je opet ruka bolje sekla nego tvoja!
Na to dopadne neki Turčin iz dućana, te, jednim udarcem, odrubi glavu Dragićevu.
Knez Sima je bio čovek plav, pun, dugih lepih brkova, a malo boginjav u licu.
Njegovo je telo ukopano u ondašnjoj beogradskoj crkvi, niže desne pevnice.