Milinović Toma

Milinović Toma, rodio se u selu Morinju, u Boci Kotorskoj, oko 1769 godine.

Po mestu svoga rođenja, Toma se još zove i Morinjanin.

Za mladosti je, nekolika meseca, u nekaka đakona, učio srpski čitati i pisati, ali se je rano odao na more i trgovinu, te je mnogo putovao po svetu, i bio je stekao lepo imanje.

Kad su Francuzi ovladali Trstom, Toma dođe u Srbiju, i tu stupi u službu pri artileriji, u kojoj je, posle, postao tobdžibaša, ili vojvoda u artileriji.

Kad Rusi, posle bukureškoga mira, svoja dva livca, što su u Beogradu lili Srbima topove, odzovu, onda se Toma primi da upravlja livnicom, i, ma da toga posla nigde nije učio, lio je, posle, sve što je trebalo, bolje nego što se poželeti moglo!

To je za Srbe, u ono vreme, bilo i velika sreća, i veliko čudo.

Toma je, pored svoga redovnoga posla u livnici, smislio dva jednaka topa, svaki od pet komada, tako da po jedan komad može uzeti jedan čovek, i izneti uz kakvo bilo brdo, pa se gore sve sastavi, stegne, i radi kao svaki top!

Ove je topove salio 1813. Oni su, pred propast, bili zakopani u zemlju, ali su ih Turci našli, i jedan su poslali u Carigrad kao roba, a drugi je, kažu, ostao u beogradskom gradu.

Gde je sada, nisam mogao doznati.

U Karađorđevom Protokolu, 6 marta 1813, br. 1155 stoji:

„Pisato Tomi Milinoviću, puškoleju, da načini jedan kumbus, kao što je onaj g. Jakova, samo da bude s čeperka duži“.

A 6 maja 1813, br. 1406:

„Pisato Tomi Milinoviću da salije jedan kumbus, koji da bude kako god i ovaj poslednji, samo tri prsta duži, na koje dobiće 10 dukata bakšiša“.

Milinović je 1813 prebegao, s drugim vojvodama, i otišao u Rusiju. Tamo se stanio u Akermanu, u Besarabiji.

Želeo je vratiti se u Srbiju, da ostavi kosti među svojom braćom, ali nije bio srećan da to uradi.

Baveći se u Akermanu, pisao je što šta o Srbiji u stihovima i u prozi.

Nešto od tih spisa štampao je, u Beogradu, 1847, Sima Milutinović, pod imenom:

„Umotvorine Tome Milinovića Morinjanina“.

A nešto je, kažu, poslano bilo na kneževu kancaleriju, pa je, valjada, zatureno negde u hartije.

Sedeći u Akermanu, Milinović je ovako tužio za Srbijom:

U Akerman’ Milinović sedi,
Na visinu vedra neba gledi,
Ispred vrata malog doma svoga,
I prizivlje boga velikoga,
Koji ga je na svijet stvorio,
Po Jevropi cijeloj vodio,
I po mnogim’ predjelim’ Azije
I nekojim’ žestoke Afrike;
Najposlje ga k Rusiji povede
U Akerman žalosni dovede,
Đe Srbina i viđet’ ne može,
Kamo l’ s njima da živjeti može,
Što je svagda od srca želio
Otkada se na svijet rodio
Sa Srbima da živi do groba
Koje ljubi ka’ i oka oba,
Za koje se ne malo trudio:
Po Srbiji vrage … razgonio,
Da ih gone, oružje gradio,
I topove ljute gotovio.
I žestoke bumbe i kartače
Azijatske da gone skitače.
Od dahija zemnju očistiše,
I s carem se Srbi pomiriše
Al’ Tomicu svog zaboraviše
(Grijehe im Bog zaboravio!)
A prije ga Bogom bratimiše
Da im lije bumbe i lubarde
I ostale što trebaju zgode.
Milinović sve je ispunio
Otačastvu vjerno poslužio;
Al’ o njeg’ se Srbi ogrešiše,
I usluge sve zaboraviše,
Milinović grdne jade jadi
Od žalosti vinograde sadi,
I moli se Bogu velikome
I milome narodu srpskome,
Ne bi li ga tuge izbavili
Otačastvu dragom povratili
U kom želi kosti ostaviti“.

Baš kad je Toma ovako tugovao za svojom otadžbinom, stara njegova majka, slepa od starosti, još je živela u Morinju, i ona mu je pisala ovako:

„Kamo mi te, sine Tomo, poslije toliko godišta, doma? Ta dođi mi, da te majka još za života, u svojoj kući, čuje, ako ne vidi. Naša kuća i za tvoje zube još ima hljeba dosta!…“.

Ali dok je ovo pismo stiglo u Akerman, dotle su Toma, i jedini mu sin, već bili preminuli!…

Toma je umro u Akermanu 1845.