Milutinović Đura (Slepi)

Milutinović Đura (Slepi), rodio se na Grahovu, 1770 godine. U svojoj 17 godini oslepeo je, i postao guslar.

Počinjući od godine 1806, Đura je više puta pronosio kroz tursku zemlju, i kroz samu tursku vojsku, pisma iz Crne Gore u Srbiju, i natrag. On je imao gusle, u koje su se pisma tako vešto uvrćivala da niko ni poumio nije da one, osem svoje jeke, još i poštu čuvaju!

Najposle je ostao u Srbiji, i stanio se u Beogradu, gde je primao nešto plate kao penziju. Za to vreme, išao je u onu Veliku Školu, u kojoj su predavali Jugović i Radonjić, i više puta znao je lekciju bolje nego ikoji đak.

Godine 1813, kad je Srbija pala, Đura je, s Karađorđem, otišao najpre u Gradac, pa posle u Besarabiju, u Rusiji.

Tamo je, kao i drugi srpski begunci, primao pomoć od ruskoga cara, ali ga je srce vuklo da se vrati u Srbiju.

Godine 1816, dođu Stojković i Čardaklija uz Petrograda u Hotin, i stanu sklanjati Srbe begunce da se nasele iza Dnjestra, s pravima običnih doseljenika. Bura se tome odupre iz sve svoje snage.

— Zar vi, slobodni Srbi, govorio je on: — da budete prosti kozaci, i da zaboravite svoju krasnu otadžbinu?

A Stojkoviću je rekao:

— Gospodine Stojkoviću! Mojsije je izbavio svoj narod; izbavite i vi nas, pomažući nam da se vratimo u svoje otačastvo!

Godine 1817, Đura se je, s onima koju su tada došli ovamo, vratio u Srbiju. Posle toga, najviše je živeo u konaku Kneza Miloša, gde se hranio i nastavao, a i neku je novčanu pomoć primao.

Kneginja Ljubica nije nikad htela sesti za ručak, dok se ne nađe „Brat Đura“, da i on sedne. Obično je sedeo u dno stola, i služen je kao i drugi gosti. Begovi Milan i Mihailo otimali su se koji će pre dovesti „Čiča Đuru“ na ručak, ili mu učiniti drugu koju uslugu.

Đura je i inače bio prizivan i poštovan. Bio je visoka rasta, suva ozbiljna lica, čista i prikladna odela; išao je kroz ulice lagano; s dugačkim štapom u ruci, kao kakav Velizarije!

Sima Milutinović, ili drugi koji odabrani beograđanin, često bi pritrčao, uzeo ga za ruku, i izveo ga kud želi da se uputi.

Najviše se je bavio u knjižari, onda tek početničkoj, Gliše Vozarovića, i najradije je okupljao pretplatnike na nove srpske knjige. On je ne samo knjige rasprodavao, nego je i sklanjao ljude da ih čitaju, uveravajući ih da će čitanjem pribaviti sebi i slast i korist!

Milovao je vrlo da se raširi običaj: držati imene dane. Za to je svakom gledao da nađe imenjaka u kalendaru. U tom nije svakad bio srećan, ali su ga ljudi ipak rado slušali. Tako je protumačio da čovek kome je ime Golub valja da drži imeni dan na Bogojavljenje, jer se tada pominje Sv. Duh, kao golub; a Živku i Živki našao je da je imeni dan Vaskrs. Jer se na taj dan peva da je Hristos mrtvima dao život!

Slepi Đura je umre 9 septembra 1844, u Beogradu.

Srpske Novine oglasile su smrt njegovu; profesor liceja, Dr Janko Šafarik, napisao mu je nekrolog (brojevi 74 i 75). Naš mili pesnik, Ljuba P. Nenadović, za grob Slepoga Đure spevao je ovaj zapis:

„Spomen’te me, ko ovuda prođe,
Ja sam starac, ime mi je Đorđe.
Sedamdeset živeo sam leta
A ne videh ja ovoga sveta;
Al’ sam opet ja vas zadužio:
I guslama srpstvu sam služio;
Pevao sam pesme o bitkama.
Pronosio pisma u guslama.
Ta mnoge sam poseko dušmane
Kad mi ruka sa gudalom mahne.
Kad prođete pored groba ovog
Setite se mene, starca slepog.
Bez očiju tražio sam rodu
Da progleda, da vidi slobodu“!

Slika Đure Milutinovića ima u narodnom muzeju, u Beogradu.

Dopuna

U Narodnoj biblioteci u Beogradu, među još neuređenim hartijama, ima svežanj mnogih pisama pokojnoga Đure Milutinovića Slepoga; tu su njegovi dokumenti i razna pisma koja su njemu vrlo mnoga lica pisala. Ovo neka se ne zaboravi!