Milutinović Jovica

Milutinović Jovica, rodio se u selu Sankoviću, 1773, u valjevskoj Kolubari.

Još godine 1804, kada je Knez Nikola Grbović, s vojskom, opkolio Valjevo, Knez Jovica je načinio od marama barjake, i nosio ih tamo i ovamo pored vojske, samo da Turci, videći te barjake, dobiju više straha.

Od godine 1804 do 1813, Jovica je bio svuda u bojevima gde god su bili Kolubarci. 1 avgusta 1810, na Rožnju, kod Sokola u logoru, postao je podvojvoda1, a 26 maja 1812 dobio je diplomu na veći čin.

Nesrećne godine 1813, prebegao je i on u Srem; a 1815, kad je čuo za takovski ustanak, vratio se u Srbiju, zajedno s Pavlom Cukićem, i Maksom Krstićem; i odmah je, na tom putu, između Paleža i Šapca, pohvatao neke Turke i isekao ih. Iza toga, spusti se k Paležu, te i to mesto očisti, jer su Turci Paležani već bili gotovi da beže u Beograd.

Očistivši tako Palež, Jovica ostavi u njemu nešto vojske i kapetane: Petra Jerića iz Zvečke, i Đuru iz Crvene Jabuke. Sam pak, s Cukićem, pohita k Valjevu, te i njega opkole. Tu na Kličevac dođe k njima Knez Raka Tešić iz Mionice, i Radovan Grbović, koji su se bili uklonili u Maljen od Turaka.

Jovica i Cukić razglase po vojsci da je sva Srbija ustala na Turke, i da će, do koji dan, preći svi koji su bili otišli iz zemlje 1813, te da je gotovo izvesno da će narod pobediti Turke.

Ali sutra dan dođe glas, da su beogradske spahije udarile na Palež, da su se ona dva kapetana morala ukloniti ispred veće sile, i tako su Turci na novo zauzeli Palež, i na Posavinu već razrezali zapru!

Jovica taj čas uzjaše konja, ščepa kamdžiju i, sa 100 konjanika, potrči k Paležu. U selu Grabovcu čuje da i Knez Miloš iz Šumadije ide na Palež, i tako, u sami mrak, stigne, i sastane se s Knezom Milošem.

Turci u Paležu bili su se opkopali. Knez Miloš odmah naredi da se iz obližnjih sela dovuku tovarna volujska kola, da se grade domuz-arabe2 za juriš na Palež.

Dok se to spremalo, Knez Miloš upita Jovicu, gde bi se mogao sastati s Petrom Molerom, makar, toga radi, morao i u Srem preći? Jovica odgovori da se može sastati u selu Progarima, u nekoga Popa Živka. Knez tada preda upravu opsade svome barjaktaru Simi Paštrmcu a on, s Jovicom, ode k selu Urovcima. Tu Jovica nađe čun i dva dobra momka koji Miloša, sama samcita, prevezu preko Save, i odvedu kući Popa-Živkoj. Jovica se vrati k Paležu, te svi navale graditi one domuz-arabe. Kad budu gotove, oni ih, kao probe radi, počnu primicati k Paležu. Turci se prepadnu od tih nakarada, pa navale tovariti se u lađu da beže na ovu stranu Kolubare. Ta lađa bila je četo-kajik, s jednim topom. Pretovarena, ona potone nasred Kolubare. Srbi sad juriše u varoš, gde još nešto Turaka zateku, te sve iseku, i zadobiju turskoga oružja, i džebane. Sutra dan izvuku iz vode četokaik sa svim onim što je bilo u njem. Preko sto Turaka bilo je kao god da su živi samo bez duše: kako su u kaiku sedeli, tako su se i potopili.

Jovica sad onaj četokaik s topom spusti niz Kolubaru u Savu, pa onda pođe uz vodu, a Paštrmac, s konjanicima, suvim, te na Zabrežje, da odande dadu glas Knezu Milošu o ovoj novoj pobedi i dobitku.

U veče toga dana, vrati se Knez Miloš iz Progara. Jovica ga dočeka, i pokaže mu kako su srećno rasterali Turke iz Paleža, i kakvu su dobit zadobili.

I posle ovoga, Jovica je u ratu, dok je trajao, i u mirno vreme bio jedan od najrazboritijih i najvrednijih narodnih starešina. U boju na Dublju, dopao je teških rana, ali ih je sve preboleo. Kad čovek čita ono što Milutinović piše o Knezu Jovici, ne može dovoljno da se načudi energiji, mudrosti, i rodoljublju ovoga čestitoga Kolubarca.

Knez Jovica je, s bune u Kragujevcu, 1842, prebegao u Srem, kao čovek koji se držao Kneza Mihaila.

On je preminuo u Rumi, u Sremu, 20 jula 1846, i onamo je sahranjen.

Imao je još dva brata: Panteliju i Grujicu.

Pantelija je poginuo u boju na Šapcu; a Grujica je, u jurišu na Čačak, dobio šest rana i — pao za otadžbinu!

Blago majci koja ih je take rodila!

Dopuna

Milutinoviću Jovici na grobu, u Rumi, ima ovo zapisano:

Na krstu:

„Srbinu iz Srbije, majoru Jovici Milutinoviću, iz večite ljubavi supruga Peladija, iz roditeljske nezaboravljenosti i sinovnog počitanija tri kćeri sa trudom zeta njegova Jevrema B. Tadića, trgovca iz Valjeva, ovaj pamjatnik podigoše mu za večni spomen“.

Na ploči:

„Blaženo upokojeni rab Božji Jovica Milutinović, major, činovnik iz Srbije. Ovde njegove srpske kosti leže. On rodu i otečestvu svom, kao hrabar i valjan Srbin od 1807 do 1833 velike i mnoge važne usluge požrtvovanjem svoga života učini. I težeći kosti u svom otečestvu ostaviti, u 76 godini svoje starosti, na žalost roda svoga, verne supruge Peladije, i triju kćeri, presele se i večnost 213 jula 1846 u Rumi. Večna mu pamet4“.


  1. Tako glasi dokumenat koji mu je dan na taj čin. ↩︎
  2. To su na dvokolicama prikovane jake daske; nekoliko ljudi teraju te dvokolice pred sobom i, zaklonivši se za te debele daske, pucaju na neprijatelja. ↩︎
  3. Možda je ovo dan ukopa. ↩︎
  4. Ovaj zapis imao je dobrotu poslati mi Milan Sv. Nikolajević, tajnik vlade u Zagrebu, 8 januara 1895. ↩︎