Mihailović Živko, rodio se u selu Umčarima, u nahiji gročanskoj, 1770.
Kad su dahije počele veći knezove po Srbiji, Živko nije ono ni u kakvoj vlasti; samo je bio čovek uvažen u svojoj okolini, i na Turke je strašno mrzio. Kad se ono Vasa Čarapić, pošto mu dahije posekoše brata Marka, odmetnu u planinu, Živko iz Umčara bio je treći drug, koji mu je došao u Avalu.
Docnije, kad je buna otvoreno planula, Živko se borio kao vojnik svuda sa svojom nahijom, i postao je u vojsci kapetan. Ali kako je vrlo često imao više posla oko sustva i uprave, nego oko bojeva, prozvan je Knez Živko, pa to ime ostalo mu je do smrti
Godine 1813, bio je prebegao preko Dunava, ali, ne mogući se udaljiti od dogleda svoje drage otadžbine, boravio je blizu leve obale dunavske.
U početku godine 1815, poruči mu Knez Vićentije iz Koraćice da gleda, prvih dana časnoga posta, da pređe u Srbiju na carski Itlak-ferman1, te „da na kućištu starom iznova kuću digne, i deci svojoj što vatrice propiri“!
Među tim je u selu Rudovcima već bio onaj sastanak na kom je ugovoreno: da se ma novo ustaje na Turke, da se Miloš uzme za vođa ustanku, itd.
Živeo se preveze na Grockoj, i ode u svoje selo Umčare. Tu se je malo pozabavio, pa se krene u Rudovce; ali u putu sretne nekoga Božu iz Vukasovaca, koji je na onom skupu bio, pa se već vratio.
Boža kaže Živku da je na sastanku uglavljeno:
- Da se na Cveti javno ustane na Turke, i
- Da se Miloš uzme za vođa ustanku hteo ne hteo, itd.
Čuvši to, Živko ode u Koraćicu Knezu Vićentiju, svom prijatelju, da se s njim razgovori šta dalje, da se radi. U Koraćici zateče gročanskoga muselima, koji je tražio od naroda oružje. Od Kneza Vićentija, na ime, iskao je Turčin sablju srebrom okovanu.
— Niti u mene ima sablje, ni u naroda oružja, moj aga! odgovorio je Vićentije: — nismo nikad ništa ni imali, a i što smo imali, to nam je u Nemačkoj nešto oduzeto, kad smo prebegli preko vode, a nešto smo poisprodavali da se izranimo hlebom.
Muselim se digne i ode. Živko i Vićentije dogovore se sada šta da rade, pa ovaj poslednji ode u Rogaču Nikoli Katiću, sestriću Katića Janka, da i s njim uglavi smišljeni rad, a Živko se spusti kući u Umčare da oštri kremenje.
Kad mu stigne pismo od Kneza Miloša, Živko uzme nekoliko druga te, ispod Grocke, predsretne i potuče neke Turke. Za tim skupi nekoliko stotina seljaka i pođe na Grocku. Na brdu više Grocke, ostavi družinu s dugim puškama, a s nekolicinom, koji su mogli skloniti pištolje pod gunjeve, dođe k muselimu. Svojega pak oružja, kao knez, Živko nije ni krio.
Kazavši muselimu da je opet planula neka vatra u narodu, Živko mu predloži: ili da se bolje utvrdi, ili ranije da bega! A ako bi, produžio je Živko: — hteo njemu dati nešto svojih sejmena da ih udruži sa Srbima, „ja bih se, veli, podvatio da te hajduke pohvatam, i nahiju gročansku sa svim očistim“. Ovo je govorio samo da bi sejmene izmamio među Srbe, te da im uzme oružje, jer Srbi oružja nisu imali koliko je trebalo.
Muselim mu ne dadne sejmena, nego ga ovlasti da sam digne Srba koliko hoće; i s njima da gleda rasterati hajduke, a ako ne mogne, da mu javi, te da gleda šta će i kako će. I tako ih otpusti. Malo docnije, stigne Živka kavaz, i kaže da ga zove muselim da mu nešto kaže. Srbi se dosete da on samo hoće da odvoji Živka od njih, pa ili da ga ubije, ili da ga zatvori. Za to se sa Živkom svi vrate. Videći ih opet sve, muselim rekne:
— Hajde, Živko, hajde; ne trebaš mi sada. I drugi se put možemo razgovoriti za ono što mi je palo na um.
Tek što Živko, s drugovima, izađe na brdo, k ostalima, a stigne Vićentije iz Koraćice. Sada njih dva narede da se narod iz goletnih sela kraj Dunava digne u šumu, u tvrde zbegove, kako ne bi beogradski Turci grunuli, i veliku štetu učinili. Još su se kmetovi spremali da pođu na taj posao, a dopadne glas da muselim pali Grocku i seče Gročane! Srbi odmah strče ka Grockoj, a kad tamo, a muselim s Turcima pobegao na ostrvo u Dunavu, i odande se spustio u Smederevo.
Pošto je tako očišćena Grocka od Turaka, i pošto su tvrde stranke postavljene da čuvaju put od Smedereva, Srbi se dignu na Boleč, te tu načine šanac.
Na taj šanac udarao je sam beogradski vezir Sulejman odmah pošto je svoga sina, i Ćaja-Pašu, otpravio bio k Čačku, ali se i on, posle uzaludnog puškaranja ceo jedan dan, vratio u Beograd, ostavivši na Boleču dosta mrtvih i ranjenih Turaka.
Kad se je svršilo ratovanje, Živko je ostao kao Knez na nahiji gračanskoj, i sedeo je, najpre, u Umčarima, a posle, više godina, u Grockoj.
Godine 1835, februara 23, Knez Miloš je Živku, kao zaslužnom čoveku, odredio 250 talira penzije2.
U poslednje vreme svoga života, bio je neki „Upravnik kneževoga dvora, u Topčideru“. U toj službi zastala, ga je i smrt 17 dekembra 1835. Ukopan je više oltara gročanske (stare) crkve; i na grobu mu je ploča od crvena mramora s običnim natpisom.