Mihailović Stevča, državnik, rodio se u Jagodini meseca januara 1804 godine.
Za prve vlade Kneza Miloša bio je carinarski činovnik. Knez Miloš je bio za njega udao svoju sinovicu Mirjanu, kćer svoga po majci brata Jakova sina Obrenova.
Docnije mu je ova žena umrla, i Stevča se oženio drugom.
Za vlade Kneza Mihaila Stevča je bio okružni načelnik u Čačku.
Godine 1842, čuvši da je Vučić došao u Kragujevac, i onde digao bunu na Kneza Mihaila, Stevča uzme kupiti vojsku, da ide Knezu u pomoć; ali jedno što mu je kupljenje vojske išlo sporo, a drugo što je izabrao put na Vraćevšnicu, na Ramaću, i Blaznavu, Stevča je jedva stigao do sela Trbušnice, a vojska mu se sva rasturi, i on bude prinuđen predati se Vučiću!
Tada je ostao bez službe, i neko vreme je ležao u zatvoru. Posle je pušten, došao u Jagodinu svojoj kući, i tu je živeo. Još docnije dobio je od države neko izdržavanje.
Godine 1858, pred biranje poslanika za narodnu skupštinu, okružni jagodinski načelnik Sima Božić označi Stevču kao kandidata varoši Jagodine. Stevča se uzme protiviti jer bi, kao poslanik, morao se odreći onoga izdržavanja koje je od vlade primao. Božić to javi ministru Garašaninu a ovaj odgovori:
— Neka Stevča ne detinji, nego neka se primi!
U skupštini, u Beogradu, Stevča bude izabran za potpredsednika a docnije, kad je Knez Aleksandar otišao, i vaspostavljen Knez Miloš, Stevča je bio i Knežev mestozastupnik; pa je bivao član i predsednik Državnog Saveta, predsednik ministarstva i ministar građevina.
Najposle je, zbog starosti i slabosti, stavljen u pensiju, i živeo je u Beogradu kod svoje kuće.
Stevča je umro u Beogradu 19 septembra 1888 godine, i sahranjen je s velikom svečanošću o državnom trošku. Docnije, kad je umrla druga žena njegova, koja ga je bila nadživila, njegove su kosti prenesene u Jagodinu, i sahranjene u porodičnoj mu grobnici u jagodinskom groblju.
Svoju dvokatnu kuću, u ulici „Miloša Velikog“, preko puta od vojne akademije, Stevča je ostavio Srpskom Narodnom Muzeju.
Stevča je pisao svoje memoare, koji su ostali u njegova zeta Jevrema Gudovića. Ovi memoari, ako se kad štampaju, najbolje će pokazati: ko je i kakav bio Stevča Mihailović.
Stevča je bio čovek srednjega rasta, malo boginjav u licu, a milovao je i nosio vrlo velike brkove, koje je pojačavao pramenima iz svoje brade, te su mu bili gušći i duži.
Neka mu je do veka hvala za dobro koje je učinio prosveti svoga naroda!